Fatmir Alispahić je na portalu baa.ba i na Facebook stranici Defter Hefte objavio tekst koji otvara jedno od najprovokativnijih pitanja predstojećih izbora: šta bi se dogodilo kada bi Bošnjaci podržali Darijanu Filipović kao članicu Predsjedništva BiH? Njegova analiza razmatra političku računicu HDZ-a, bošnjačke zablude oko „građanske“ politike, te šire posljedice odnosa Bošnjaka i Hrvata. U osnovi, Alispahić tvrdi da bi glasanje Bošnjaka za Filipović moglo biti bošnjački nacionalni interes, jer bi razoružalo HDZ i otvorilo prostor za novu dinamiku u političkom životu BiH.
HDZ-ova kalkulacija i „žrtvovanje“ kandidatkinje
Prema Alispahiću, HDZ je svjesno kandidirao Darijanu Filipović kao osobu koja nema kapacitet da okupi hrvatsko biračko tijelo. „Ne može biti da u HDZ-u nisu znali kako među svojim kadrovima imaju izuzetne pojavne i retoričke kapacitete“, piše on, navodeći Lidiju Bradaru i Sanju Vlaisavljević kao primjere političarki koje posjeduju iskustvo, elokvenciju i vještinu. Ako je Filipović „igrač s klupe“, onda je jasno da HDZ računa na poraz, a time i na jačanje vlastite pozicije kroz stalnu priču o hrvatskoj ugroženosti.
U toj računici, Hrvati bi se još jednom homogenizirali oko HDZ-a, a bošnjačko „nasilje“ u izboru člana Predsjedništva poslužilo bi kao argument za treći entitet. Međutim, Alispahić upozorava da bi tu kalkulaciju mogli poremetiti upravo Bošnjaci, ako shvate da je glasanje za Filipović racionalniji potez od podrške bilo kojem bošnjačkom kandidatu. „Glasanje Bošnjaka za Darijanu Filipović bošnjački je nacionalni interes“, naglašava autor.
Komšićev paradoks i „građanska“ iluzija
Veliki dio teksta Alispahić posvećuje kritici bošnjačkog insistiranja na Željku Komšiću kao „građanskom“ kandidatu. Podsjeća da su Bošnjaci 16 godina Hrvatima nametali Komšića, pravdajući se zakonskim mogućnostima, ali zanemarujući pitanje pravde i jednakopravnosti. „Sa Hrvatima dijeliš kuću i ako jednome nije dobro, nikome nije dobro“, piše on, upozoravajući da je od tog bošnjačkog nasilja korist imao jedino Milorad Dodik.
Alispahić smatra da je „građanska“ ideja ostala prazna ljuštura. „Tu ‘građansku’, zbog koje Bošnjaci naturaju Željka Komšića, nismo u tih 16 godina vidjeli ni u jednom hrvatskom selu“, ističe, dodajući da je Komšić prezren od Hrvata, dok su Bošnjaci zbog njega narušili odnose s Hrvatima i zakomplicirali put prema Europskoj uniji. Umjesto europskih vrijednosti, bošnjačko društvo, kako tvrdi, sve više tone u neosmanske i arapske obrasce identiteta. „Zabrinutost za mentalne mogućnosti bošnjačkog biračkog tijela seže do mnogih aspekata ovog problema“, piše on, jer Bošnjaci ne shvaćaju da put prema EU vodi preko harmonizacije odnosa s Hrvatima.
„Fildžan država“ i transformacija bošnjačkog društva
Autor oštro kritizira transformaciju bošnjačkog društva pod utjecajem SDA i Islamske zajednice, koju naziva „kleropolitičkom mafijom“. Sarajevo i bošnjački krajevi, piše, poprimaju obilježja „velikoturske kolonije“, dok se identitet udaljava od europskih vrijednosti. „Islamska zajednica je, kao organ SDA, postala najveći faktor unakažavanja bošnjačkog identiteta“, tvrdi Alispahić, upozoravajući da se time Bošnjaci guraju u rezervat, a Hrvati u separatizam.
On opisuje kako su se bošnjačke mahale pretvorile u prostore obilježene mudžahedinskim bradama i nikabima, dok se istovremeno slavila osmanska okupacija Bosne pod turskim zastavama. „Dovoljno je vidjeti kako Bošnjaci, predvođeni Islamskom zajednicom, slave osmansku okupaciju Bosne, a povorku predvodi velika turska zastava“, piše autor. Sve to, smatra, pokazuje da bošnjačko društvo bježi od europskog puta i grabi u ponor arapskog identiteta. U takvom ambijentu, „građanska“ opcija postaje samo paravan za političko nasilje nad Hrvatima.
Hrvatska politika i kratkovidost
Alispahić analizira i hrvatsku poziciju. Hrvati, kaže, uživaju u ulozi žrtve izbornog nasilja, jer im to omogućava da se homogeniziraju oko HDZ-a i da u praksi žive „hrvatski entitet“. Međutim, povlačenje od Sarajeva i zatvaranje u vlastiti prostor nosi opasnost koja se će se nadviti kao islamistički geto u neposrednoj blizini. „Ugrožena je i Republika Hrvatska, jer bi na stotinjak kilometara od plavog Jadrana mogli imati rovit sigurnosni ambijent“, upozorava autor, dodajući da bi to moglo utjecati i na turizam, kao što se pokazalo u drugim svjetskim centrima. On podsjeća da je sigurnost uvijek bolje graditi izvan vlastitog dvorišta, kroz kulturne, ekonomske i obavještajne veze, nego zatvaranjem u separaciju.
Bošnjačka prilika i strateški potez
Ključna teza teksta je da Bošnjaci imaju jedinstvenu priliku da promijene političku dinamiku. Ako bi glasali za Darijanu Filipović, HDZ bi bio razoružan, jer više ne bi mogao mobilizirati Hrvate oko priče o ugroženosti. „Razoružati HDZ prisustvom hrvatske kandidatkinje u Predsjedništvu BiH“, piše Alispahić, „značilo bi otvoriti proces pluralizacije političke scene kod Hrvata.“
On podsjeća da su Bošnjaci već „građanski“ glasali za Komšića, pa ne postoji razlog da ne glasaju i za Filipović. „Ako su mogli Bošnjaci ‘građanski’ glasati za Željka, mogu ‘građanski’ i za Darijanu!“, naglašava. Time bi se, tvrdi, srušila strategija HDZ-a, ali i planovi BIA-e i Milorada Dodika, koji računaju na slabost Federacije. „Kad bi Bošnjaci imali strateške pameti, ne bi bilo dileme kojim putem krenuti“, zaključuje autor.
Razoružavanje HDZ-a
Alispahićev tekst otvara prostor za razmišljanje koje je rijetko prisutno u bošnjačkom političkom diskursu. Njegova teza da bi podrška Darijani Filipović mogla biti bošnjački nacionalni interes nije samo provokacija, nego i ozbiljan poziv na strateško promišljanje. Ako se Bošnjaci nastave kretati putem koji im nameće SDA, s politikom koja se sve više oslanja na proislamističke obrasce i koja udaljava društvo od europskih vrijednosti, Bosna i Hercegovina će sama sebi stvarati probleme. Takva politika, kako je i Alispahić naglasio, ide samo na ruku Miloradu Dodiku i njegovim separatističkim planovima, jer se bošnjačko insistiranje na „građanskom“ zapravo pretvara u argument za treći entitet i dodatno produbljuje podjele.
U tom smislu, Alispahićeva kritika SDA i Islamske zajednice kao faktora deformacije bošnjačkog identiteta zaslužuje podršku. Ako Bošnjaci žele graditi stabilnu državu, moraju to činiti u suglasju s Hrvatima, jer „sa Hrvatima dijeliš kuću i ako jednome nije dobro, nikome nije dobro“. Harmonizacija odnosa između Bošnjaka i Hrvata nije samo pitanje pravde, nego i strateški put prema Europskoj uniji i sigurnosti cijele regije.
Najzanimljiviji aspekt ove ideje jeste paradoks koji bi nastao ako bi Darijana Filipović bila izabrana uz pomoć bošnjačkih glasova. Kako bi tada reagirao Dragan Čović i HDZ? Da li bi i dalje insistirali na promjeni Izbornog zakona? Da li bi Filipovićku smatrali legitimnom predstavnicom hrvatskog naroda, iako bi bila izabrana po istom zakonu i na isti način kao Željko Komšić? Ako je Komšić za HDZ „persona non grata“, morali bi i Filipovićku proglasiti jednakom, a to je nemoguće, jer je ona njihov kandidat. Upravo tu leži politički apsurd: HDZ bi se našao u situaciji da osporava vlastitu kandidatkinju, što bi otvorilo neviđeni cirkus na političkoj sceni BiH.
Iz tog razloga, Alispahićeva ideja nije samo teorijska vježba, nego i potencijalni politički dribling koji bi mogao potpuno promijeniti odnose u zemlji. Podrška Darijani Filipović od strane Bošnjaka razoružala bi HDZ, oslabila Dodikove poluge i pokazala da Bošnjaci mogu strateški koristiti izborni sistem, umjesto da ga koriste na način koji im dugoročno šteti. To bi bio potez koji bi pokazao da Bošnjaci mogu razmišljati izvan okvira koje im nameće SDA, i da su spremni graditi politiku u partnerstvu s Hrvatima, a ne u stalnom sukobu s njima.
PeD | DOMOVINA
