Ako se pita Bruxelles, Berlin i većina europskih političkih lidera, odgovor glasi: što prije. Ako se pita Podgoricu, cilj je jasan, članstvo do 2028. godine. Ako se pita Hrvatsku, odgovor je nešto složeniji. Crna Gora može postati članica Europske unije, ali tek kada se riješe otvorena pitanja koja desetljećima opterećuju odnose Zagreba i Podgorice.
Od svih država kandidata upravo je Crna Gora danas najbliža punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Dok Srbija stagnira između Bruxellesa i Moskve, Bosna i Hercegovina još uvijek vodi unutarnje političke bitke, a Kosovo i dalje traži međunarodno priznanje od svih članica EU, Crna Gora se prometnula u najizglednijeg kandidata za sljedeće proširenje.
To više nije samo želja crnogorskih vlasti. Sve češće se može čuti i iz samog vrha Europske unije. Poruke sa samita Europske unije i Zapadnog Balkana, kao i posljednjeg sastanka Berlinskog procesa u Crnoj Gori, pokazuju da je proširenje ponovno postalo geopolitičko pitanje, a ne samo administrativni proces. Njemačka, Francuska i druge vodeće europske države sve otvorenije zagovaraju ubrzano uključivanje Zapadnog Balkana u europske institucije.
Razlog za to nije teško pronaći. Rat u Ukrajini promijenio je europsku političku kartu. Bruxelles više ne promatra Zapadni Balkan samo kao skup država koje trebaju ispuniti tehnička mjerila, nego kao prostor na kojem se sudaraju europski, ruski, kineski i drugi geopolitički interesi. Upravo zato europski lideri žele poslati poruku da Europa nije zatvoren klub i da zemlje koje provode reforme mogu računati na članstvo.
U tom kontekstu treba promatrati i izjave njemačkog kancelara Friedricha Merza. Nije slučajno što je upravo u Crnoj Gori izjavio kako smatra realnim da ta zemlja postane 28. članica Europske unije 2028. godine. Još je zanimljivije što je javno rekao da je s Andrejem Plenkovićem razgovarao o otvorenim pitanjima između Hrvatske i Crne Gore te izrazio uvjerenje da ona neće predstavljati prepreku europskim integracijama Podgorice.
Formalno gledano, Njemačka ne može narediti Hrvatskoj da odustane od svojih zahtjeva. Europska unija počiva na konsenzusu država članica i Zagreb ima pravo inzistirati na zaštiti svojih interesa. Hrvatska traži rješavanje pitanja ratnih zločina, nestalih osoba, logora Morinj, broda „Jadran“, granice na Prevlaci te imovinskih prava hrvatskih građana. Riječ je o legitimnim pitanjima koja nisu nastala jučer i koja se ne mogu jednostavno gurnuti pod tepih.
Međutim, politika rijetko funkcionira samo prema formalnim pravilima. Tamo gdje ne postoji izravan pritisak, postoji političko uvjeravanje. A upravo tu dolazimo do ključnog pitanja.
Može li Njemačka izvršiti pritisak na Hrvatsku da ublaži svoje zahtjeve?
Po svoj prilici takav proces se nazire. Naravno, nitko u Berlinu neće javno reći Zagrebu da odustane od svojih nacionalnih interesa. No jednako je tako teško ignorirati činjenicu da Njemačka danas vidi ulazak Crne Gore kao strateški interes Europske unije. Kada kancelar Merz javno govori da otvorena pitanja između Hrvatske i Crne Gore ne bi smjela zaustaviti europski put Podgorice, to nije samo diplomatska kurtoazija. To je politička poruka.
U prijevodu, Europa želi rezultate.
Zato nije teško zamisliti scenarij u kojem će se od Hrvatske očekivati određena fleksibilnost ako Crna Gora pokaže napredak u rješavanju spornih pitanja. Ne potpuno odustajanje od zahtjeva, nego pronalaženje modela koji će omogućiti da se pregovori završe, a da se bilateralni sporovi nastave rješavati i nakon ulaska u EU.
Uostalom, Europska unija već je primala države koje su u članstvo ulazile s neriješenim graničnim i političkim sporovima. Povijest proširenja pokazuje da politička volja često postane važnija od savršeno riješenih bilateralnih odnosa.
To ne znači da će Hrvatska lako popustiti. Upravo suprotno. Zagreb dobro zna kako izgleda pristupni proces jer je i sam prolazio kroz slične blokade. Zato će hrvatska diplomacija nastojati naplatiti što više otvorenih pitanja dok još ima pregovaračku polugu.
Ipak, ako se europska politička energija nastavi kretati u smjeru ubrzanog proširenja, bit će sve teže opravdati dugotrajno blokiranje države koju Bruxelles smatra uspješnom pričom Zapadnog Balkana.
Zbog toga danas najvažnije pitanje više nije hoće li Crna Gora postati članica Europske unije. Čini se da je oko toga stvoren široki europski konsenzus.
Pravo pitanje glasi: hoće li Hrvatska uspjeti riješiti otvorena pitanja prije ulaska Crne Gore u Uniju ili će europski politički interesi na kraju prevagnuti nad bilateralnim sporovima?
Ako se nastavi sadašnji tempo reformi, ali i snažna podrška Berlina i Bruxellesa, čini se da Podgorica nikada nije bila bliže europskim vratima. A kada Njemačka odluči da je proširenje geopolitički prioritet, povijest nas uči da malo koja europska država može dugo ostati potpuno imuna na takav pritisak.
PeD | DOMOVINA
