Dr. sc. Đuro Njavro u svojoj je kolumni objavljenoj na stranici hkv.hr postavio naizgled jednostavno pitanje: što su hrvatski nacionalni interesi u 21. stoljeću? Pitanje je dobro, čak i prijeko potrebno, ali odgovori koje nudi ostavljaju dojam da je hrvatska nacionalna priča uglavnom završena te da se danas trebamo baviti tek demografijom, gospodarstvom, obrazovanjem i drugim izazovima s kojima se susreću gotovo sve države svijeta. Upravo tu nastaje problem. Prije rasprave o budućim nacionalnim interesima trebalo bi odgovoriti na znatno neugodnije pitanje, jesu li hrvatski nacionalni interesi uopće ostvareni krajem 20. stoljeća. Ako nisu, a bit će da nisu, onda je vrlo teško graditi raspravu o budućnosti na pretpostavci da su najveća nacionalna pitanja već riješena. Zato ovu temu promotrimo iz drukčijeg kuta, ne iz perspektive hrvatske države koja je nastala, nego iz perspektive hrvatskog naroda koji je i danas podijeljen, raseljen i suočen s nizom otvorenih pitanja na koja politika već desetljećima ne daje odgovore.
U svom tekstu dr. sc. Đuro Njavro tvrdi kako je Hrvatska ostvarila ono što mnogi narodi nisu uspjeli ostvariti, svoju državu, međunarodno priznanje, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji te da su time ostvareni temeljni hrvatski nacionalni interesi. U njegovoj logici ima mnogo toga razumljivoga. Međutim, postoji jedan ozbiljan problem.
Njavro promatra hrvatske nacionalne interese iz perspektive Zagreba. A što ako ovo pitanje promatramo iz perspektiva Hrvata iz Bosne i Hercegovine ili iz dijaspore. Druge perspektive jasno daju drukčiju sliku.
S terase jednog hotela u Bosni uz samu granicu s Republikom Hrvatskom preko Save vidi se jasno hrvatska strana obale. Vidi se Europska unija. Samo nekoliko stotina metara dalje vide se hrvatske kuće, hrvatske crkve i hrvatske zastave. S druge strane nalaze se ljudi koji govore istim jezikom, pripadaju istome narodu i imaju isto povijesno nasljeđe kao i narod s ovu stranu Save. Ali između nas nalazi se granica. Zbog toga je teško dijeliti oduševljenje onih koji tvrde da su hrvatski nacionalni interesi ostvareni.
Jesu li doista?
Ako jesu, zašto je velik dio hrvatskog naroda ostao izvan Hrvatske?
Ako jesu, zašto su Hrvati u Bosni i Hercegovini postali narod koji živi izvan svoje matične države? Može se reći da je i Bosna i Hercegovina matična država Hrvata. OK, ne mijenja na stvari, jer se prethodno pitanje može samo preformulirati — zašto Hrvati kao jedinstven narod žive u dvije odvojene države, odnosno u dvije međunarodno priznate države? Dodatno, zašto je golemi dio hrvatskog naroda rasut diljem svijeta?
To nisu sporedna pitanja. To su pitanja same srži nacionalne politike.
Kada govorimo o hrvatskim nacionalnim interesima potrebno je najprije odgovoriti na jedno jednostavno pitanje. Govori li se o interesima Republike Hrvatske ili o interesima hrvatskog naroda?
To nije isto.
Državni interesi i narodni interesi često se podudaraju, ali se ponekad i razilaze. Interes Republike Hrvatske može biti održavanje postojećih granica. Interes hrvatskog naroda može biti sasvim drukčiji. Jer hrvatski narod nije nastao 1991. godine. Nije nastao ni odlukom Badinterove komisije. Nije nastao granicama bivših jugoslavenskih republika.
Hrvatski narod postojao je i prije Jugoslavije i prije AVNOJ-a i prije komunističkog crtanja granica. Upravo zato pitanje hrvatskog nacionalnog prostora ne može počinjati i završavati na granicama koje su odredili drugi.
Hrvatska kakvu danas poznajemo nije oblikovana isključivo hrvatskom voljom.
Njezine granice rezultat su povijesnih okolnosti, međunarodnih interesa, ratova, nagodbi i političkih kompromisa.
Zato treba uvijek iznova čuditi kada netko današnje stanje prikazuje kao vrhunac ostvarenja hrvatskih nacionalnih težnji. Jer, kako može biti potpuno ostvaren nacionalni interes jednoga naroda ako značajan dio toga naroda živi izvan vlastite države?
Kako može biti potpuno ostvaren nacionalni interes ako su Hrvati u Bosni i Hercegovini ostali trajno odvojeni od Hrvatske?
Možda se to nije moglo izbjeći. Ili možda povijesne okolnosti nisu dopuštale drukčiji razvoj događaja. Ali jedno je reći da nešto nije bilo moguće ostvariti, a sasvim drugo tvrditi da je cilj ostvaren.
To nisu iste stvari.
Povijest hrvatskog naroda obilježena je i jednim dodatnim pitanjem koje se danas gotovo nitko ne usuđuje postaviti.
Što bi bilo da u Bosni nije došlo do islamizacije?
Što bi bilo da se stanovništvo koje je stoljećima živjelo na prostoru Bosne nacionalno oblikovalo na isti način kao katoličko stanovništvo Dalmacije, Slavonije, Like ili Hercegovine? Jer ne zaboravimo, pred dolazak Osmanlija na prostoru današnje BiH živjelo je 86% katolika. Ništa manje nego u Dalmaciji ili Slavoniji.
Naravno, ne treba gajiti iluzije da se povijest može vraćati unatrag, ali ozbiljan narod mora biti sposoban hladno analizirati vlastite povijesne promašaje.
A jedan od najvećih hrvatskih povijesnih poraza upravo je činjenica da se tijekom posljednjih stoljeća hrvatski nacionalni korpus smanjivao umjesto da se okuplja. Dok su drugi širili svoj politički prostor, Hrvati su ga sužavali. Rezultat te politike danas je vidljiv.
Hrvati su podijeljeni između više država, a brojčano su manji nego što su mogli biti.
No čak ni to nije kraj priče.
Pretpostavimo da prihvatimo tvrdnju kako su nacionalni interesi ostvareni stvaranjem Republike Hrvatske.
Što je onda s onim što se događalo nakon toga?
Jesu li nacionalni interes bili rasprodaja banaka strancima?
Jesu li nacionalni interes bili prodaja telekomunikacija?
Jesu li nacionalni interes bili gubitak kontrole nad naftnom industrijom?
Jesu li nacionalni interes bili masovna privatizacija i rasprodaja strateških poduzeća?
Jesu li nacionalni interes bili deseci milijardi eura vrijedne nekretnine koje postupno prelaze u ruke stranaca?
Jesu li nacionalni interes bile stotine tisuća mladih ljudi koje je Hrvatska izgubila iseljavanjem?
Jesu li nacionalni interes odricanje od vlastite valute?
Jesu li nacionalni interes prodani prirodni resursi i izvori pitke vode?
Ako jesu, onda imamo vrlo neobično shvaćanje nacionalnoga interesa.
Jer u svim ozbiljnim državama nacionalni interes znači povećavanje nacionalne moći. Povećavanje kontrole nad vlastitim resursima. Jačanje gospodarske samostalnosti. Zaštitu strateške imovine. Demografsku obnovu. Povratak vlastitog stanovništva.
Kod nas se često kao nacionalni uspjeh predstavlja upravo suprotan proces.
Zato optimizam dr. Njavre o zadovoljnom rješenju nacionalnih ciljeva u 20. stoljeću nemaju realno uporište, jer znatan dio nacionalnih ciljeva nije ostvaren.
Ostvarena je hrvatska država. To je nesporno. Ali hrvatska država i hrvatski nacionalni interes nisu isto. Država je samo alat. A pravo pitanje je komu služi ovakva država.
Služi li hrvatskom narodu ili interesnim skupinama koje su tijekom posljednjih desetljeća pod krinkom nacionalnih interesa izgradile vlastite karijere, vlastita bogatstva i vlastite političke dinastije?
Možda je upravo u tome srž problema.
Previše smo godina slušali što je nacionalni interes. Premalo smo pitali tko ga određuje. I još manje kome on zapravo koristi.
Dok ne odgovorimo na ta pitanja, svaka tvrdnja da su hrvatski nacionalni interesi ostvareni ostat će više politička parola nego ozbiljan zaključak.
Iz svega se nameće jedno ključno pitanje: Tko uopće određuje nacionalne interese?
Narod?
Stručnjaci?
Akademska zajednica?
Političke elite?
Ili oni koji u određenom trenutku raspolažu državnom vlašću?
U praksi odgovor znamo. Nacionalne interese najčešće definiraju aktualne političke elite. Oni određuju smjer kretanja države, raspodjelu novca, vanjsku politiku, gospodarske strategije i dugoročne prioritete.
Ali povijest nas uči da političke elite ne moraju uvijek zastupati interese naroda.
Ponekad zastupaju vlastite interese. Ponekad interese interesnih skupina. Ponekad interese međunarodnih centara moći. A ponekad samo interese vlastitog političkog opstanka.
Zbog toga nacionalni interes ne smije biti politička parola nego predmet trajne javne rasprave. Posebno kada govorimo o Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Jesu li hrvatski nacionalni interesi ostvareni ako Hrvati u Bosni i Hercegovini desetljećima vode političku borbu za punu ustavnu jednakopravnost? Jesu li ostvareni ako o njihovoj političkoj sudbini često odlučuju drugi?
Jesu li ostvareni ako mladi Hrvati iz BiH trajno odlaze jednako kao i mladi iz Hrvatske?
Ta pitanja ne mogu nestati samo zato što su granice država međunarodno priznate.
Postoji i demografska dimenzija cijele priče. Dr. Njavro s pravom upozorava da su demografija i opstojnost stanovništva jedno od ključnih pitanja budućnosti.
No ni ovdje nije dovoljno promatrati samo stanovništvo Republike Hrvatske. Što je s milijunima Hrvata i njihovih potomaka izvan Hrvatske? Je li hrvatski nacionalni interes njihovo trajno ostajanje u dijaspori? Ili bi nacionalni interes trebao biti stvaranje uvjeta za njihov povratak? Ponekad se stječe dojam da je iseljena Hrvatska važna jedino kada treba poslati doznake, ulaganja ili glasove na izborima. A upravo je dijaspora u najtežim trenucima hrvatske povijesti pokazala koliko može biti važan nacionalni čimbenik.
Zato bi možda najispravnije bilo razlikovati hrvatske državne interese od hrvatskih narodnih interesa.
Državni interes Republike Hrvatske jest očuvanje teritorijalne cjelovitosti, gospodarska stabilnost, sigurnost i međunarodni položaj države. Narodni interes hrvatskog naroda mnogo je širi. On obuhvaća i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Obuhvaća i hrvatsko iseljeništvo. Obuhvaća očuvanje nacionalnog identiteta, kulturnog kontinuiteta i biološkog opstanka naroda bez obzira na državne granice.
Upravo zato pitanje hrvatskih nacionalnih interesa nije završeno ulaskom u Europsku uniju niti uvođenjem eura.
Možda tek sada počinje borba za vitalne nacionalne interese. Jer najveće pitanje više nije kako stvoriti hrvatsku državu. Najveće pitanje postaje hoće li hrvatski narod za pedeset ili sto godina ostati dovoljno brojan, dovoljno svoj i dovoljno samostalan da uopće može govoriti o vlastitim nacionalnim interesima.
Zato na koncu postavimo ključno pitanje. Tko danas određuje što je hrvatski nacionalni interes? Tkogod da je mora se postaviti pitanje djeluje li doista u interesu hrvatskog naroda ili samo u interesu onih koji trenutačno upravljaju hrvatskom državom?
PeD | DOMOVINA
