Jutarnji list objavio je 10. listopada tekst svoga poznatoga kolumnista naslovljen: „A, gdje je naša lijeva gerila?“ Sam tekst počinje predstavljanjem vođe francuske radikalne ljevice Jean-Luca Melanchona i povjerenjem koje mu iskazuju mladi birači, za razliku od starijih. U međuvremenu iz medijskih izvješća čitamo što se događa u Francuskoj, ali i koju ulogu u svemu ima vođa stranke Nepokorena Francuska.
- Kao 2015. tako se i 2026. može upitati: komu je sve odgovaralo ono što se po pisanju medija dogodilo u Splitu?
- Komu sve odgovara što SOA dugo nema ravnatelja?
- Pukotina i pitanje koje je u medijskom prostoru otvorio portal JUGinfo.hr
- Povjerenje u medije na niskim granama
- Slični narativi u Hrvatskoj i nakon tri desetljeća između lijeve političke oporbe i hrvatskih oporbenih intelektualaca
Ovih dana jedan dugogodišnji znanac, koji živi u Bruxellesu, zabrinuto se zapitao: „Je li Vlada RH spremna na nerede“ i pritom dodao: „Vlast se mora pripremiti na prosvjede, u Bruxellesu sam gledao kada je nekoliko stotina antifašista urlalo i pokušalo zapaliti taj dio grada.“
Na primjedbu kako se na ulicama posljednjih dana (Split, 15. listopada) po izvješćima hrvatskih glavnostrujaških medija nisu mogli vidjeti „antifašisti“ nego upravo fašističko-ustaški ispadi, nasmijao se i dodao kako nisu često bitni izvođači radova, nego „investitori i arhitekti“.
„Split je izabran kao poligon onomu što je planirano da bi trebalo uslijediti, kao što se pokušalo i 2015. godine“, rekao je i kod toga smo prekinuli razgovor. Ali, nisam ga trebao ni nastaviti.
Kao 2015. tako se i 2026. može upitati: komu je sve odgovaralo ono što se po pisanju medija dogodilo u Splitu?
Upravo te 2015. godine na Poljudu je za vrijeme utakmice Hrvatska – Italija uočen na travnjaku iscrtan kukasti križ. Baš u Splitu, za vrijeme međunarodne utakmice? Bilo je razvidno: nimalo slučajno! Autori ni naručitelji toga uratka nikada nisu otkriveni. Tadašnji mjerodavni ministar bio je izjavio da možda nikada i ne će biti otkriveni počinitelji? Imao je pravo, ali nikada nije objasnio kako je to mogao znati. I tada se postavljalo pitanje komu je u gradu koji je dobro osjetio što je fašizam i nacizam takvo što odgovaralo, odnosno tko je to mogao nacrtati.
Jednako se može zapitati i danas, 2026. godine: komu je trebao ispad na splitskim ulicama koji prema izvješću medija ima obrise najgnusnijega nacifašizma i zaslužuje najrigoroznije kazne?
Nedvojbeno takvo što ne odgovara, jednostavno zbog svjetonazorskih, ali i ideološko-političkih pogleda debeloj većini Splićana, kao i uopće građana Hrvatske. Povici koji su preplavili medijski prostor nikoga nisu ostavili ravnodušnim, bilo je to kao nož u prsište.
Dakle, komu je odgovaralo ono o čemu su izvijestili mediji ako nije odgovaralo velikoj većini hrvatske populacije? Da ne idemo u Livorno 2006., kada se pokušalo kukastim križem naštetiti hrvatskoj nogometnoj vrsti, na prijateljskoj utakmici, zadržat ćemo se na Splitu 2015. i upitati se: zašto nije raščišćen kukasti križ na Poljudu 2015. i poniženje koje je doživio tada taj grad i Hrvatska? Jer, bi li se dogodilo 2026. na splitskim ulicama ono o čemu su pisali mediji? Ništa se kategorički ne može predviđati, ali se može reći – teško bi se ponovilo u još puno težem obliku.
Komu sve odgovara što SOA dugo nema ravnatelja?
Vratimo se pitanju, ako su mediji vjerodostojno izvijestili, komu onda potencijalno odgovaraju takvi povici na ulicama Splita? Bez dvojbe: Splitu i Hrvatskoj ni u snovima.
No lijeva politička oporba već dulje vrijeme pokušava stvoriti percepciju kako u hrvatskom društvu bujaju fašizam i njegovi simboli i zato okrivljuje hrvatsku Vladu. Sada su na konferencijama za novinstvo, Bauk u ime SDP-a i Kekin u ime Možemo! poentirali. Srbijanski mediji s nekadašnjim Miloševićevim ministrom promidžbe Aleksandrom Vučićem već čitavo desetljeće razvijaju takav narativ, pokušavaju pred međunarodnom javnošću ocrniti i poniziti Hrvatsku, proglasiti je profašističkom. Ovih dana čitali smo o srbijanskoj prosvjednoj noti Hrvatskoj zbog navodnoga miješanja u srbijanski izborni proces i odgovore hrvatskih političara. Običnoga hrvatskoga građanina izbori u Srbiji zanimaju kao magarca peta noga, svjesni kako se u Srbiji može malošto promijeniti. No s obzirom na to da je već dulje vrijeme „obezglavljena“ hrvatska krovna obavještajna služba (SOA), postavlja se pitanje koliko je u Hrvatskoj prisutna srbijanska tajna služba BIA te ima li prste u splitskim događajima?
Naravno, ne treba biti naivan i ne misliti da je dio navijačke skupine lišen neofašističke ideologije. No to je tek vrlo mali postotak navijača, na granici promila. Takvih skupina ima u mnogim državama EU, pa u tom smislu Hrvatska nije iznimka. Taj se dio može držati pod nadzorom, bez obzira na to što se iz policijskih krugova može čuti kako su splitske navijačke skupine „zatvorene“. Kod ovoga navodim jednu drugu primjedbu koju sam čuo od znanca, koji je puno toga prošao u životu, međutim, moram spomenuti: moglo bi se zaključiti kako je sve to pripremano mjesecima, riječ je o istom scenariju – izvedbi Torcide i Zafranovićevu filmu – iza kojega stoje isti ljudi.
Vratimo se načas SOA-i da se ne bi zaključilo kako ta služba zbog toga što nema ravnatelja ne funkcionira. Naime, ovdje se nameće pitanje komu odgovara da Hrvatska ima v. d. ravnatelja te službe? Hoćemo li takvu praksu možda primijeniti i na druge važne državne službe i kakvu poruku to šalje građanima i okružju?
Pukotina i pitanje koje je u medijskom prostoru otvorio portal JUGinfo.hr
U tekstu smo u svezi 15. listopada 2026. godine navodili kako su izvijestili glavnostrujaški mediji. Pritom smo izbjegavali spominjati povike koji se mogu pročitati u njihovim izvještajima. Za razliku o tih izvještaja i komentara, dosad se u medijima nije pojavilo potpuno izvješće policije, koja je sigurno pratila i snimala navijačku povorku ulicama Splita. Zar nije bio red da nakon svega pred novinare stane ravnatelj policije i izvijesti točno što se dogodilo. Dalmatinski portal 15. listopada u 17,40 sati izvijestio je kako su prema policiji „tijekom kortea domaćih navijača zabilježeni povici s elementima kažnjivoga sadržaja“. I to je bilo sve!
Zbog izostanka preciznijega izvješća, imamo tekst novinarke Dore Lozice na portalu JUGinfo.hr koja traži potvrdu tomu da su se u Splitu mogli čuti povici o kojima sada bruji dobar dio europskih medija. U svojem tekstu obrazlaže u kojem su kontekstu spominjani Židovi, ali niječe da se moglo čuti sve drugo što je pripisano navijačkoj skupini Torcida, zbog čega se pojavio prijedlog kako treba razmotriti zabranu dotične navijačke udruge.
Kako bilo, mrtvački sanduk na krovu golfa s natpisom Ajax nije bilo nimalo lijepo vidjeti na malim ekranima. Jednako, ne može se suprotnoj navijačkoj skupini, ako se deklariraju kao Židovi, vikati – „gazi Židove“, i to objašnjavati povicima „gazi Purgera“ ili „gazi Tovara“, jer je to jednako neukusno i odvratno.
Tko je sve drugo čuo, smislio i lansirao, a vrlo je neugodno i sramotno, nadati se, rasvijetlit će policijska istraga!
U splitskom slučaju nije se puno čulo krovnu nogometnu organizaciju – HNS. Na nogometnim terenima puno toga se ružnoga čuje što toj organizaciji i redarstvu prolazi ispod radara. Ovdje ne treba izdvajati ni sudačku organizaciju. Radi „zdravlja“ hrvatskoga društva navijačkim anomalijama će trebati stati na kraj, i ne pokrivati ih supkulturom.
Građani imaju pravo znati objektivno što se dogodilo, zbog sramote i ljage koja je pala na lice Splita i Hrvatske.
Prekršajne kazne i eventualno optužnice odgovorit će na ta pitanja. No to ne može biti tako brzo, a gruda snijega zakotrljala se.
Povjerenje u medije na niskim granama
Hrvatski mediji već dugo nisu dobar oslonac informiranju građana, ne samo zato što su neki lijevo navijački i aktivistički orijentirani, nego u dobroj mjeri senzacionalistički instrumentalizirani.
Prema istraživanju koje je predstavila Agencija za elektroničke medije i FPZG u svibnju ove godine 51,6 posto građana u Hrvatskoj namjerno izbjegava vijesti, dok postotak onih koji ih ne prate ili izbjegavaju doseže čak 56,1 posto. Razlozi su osjećaj da su vijesti trivijalne, senzacionalističke i nekvalitetne. Zbog toga se mlađa populacija okreće društvenim mrežama i preko njih nastoje doći do informacija.
Istraživanje Reuters instituta / Digital News Report objavljeno u lipnju pokazalo je kako se Hrvatska nalazi pri dnu europske ljestvice po povjerenju u vijesti. Samo 29 posto hrvatskih ispitanika izjavilo je da ima povjerenje u vijesti, što je pad od 10 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu.
Francuski sociolog Emile Durkheim prije više od 130 godina pisao je kako glavno pravilo sociologije treba biti proučavanje društvenih činjenica kao stvari. To znači da se društvenim pojavama ne smije pristupati subjektivno ili introspekcijom (razmišljanjem „iznutra“), nego objektivno, kao što prirodne znanosti proučavaju objekte u prirodi.
Što će konačno pokazati istraga događaja prije utakmice Hajduk – Ajax, 15. listopada 2026. na ulicama Splita, ostaje nam vidjeti. Hoće li ostati ubilježena teška ljaga na licu Splita ili blamaža medija, njihova instrumentalizacija u političke svrhe i stvaranje lijevo-oporbene percepcije o bujanju fašizacije društva, zbog čega, kako smatraju s oporbom treba snositi posljedice hrvatska Vlada, možda bude jasnije idućih dana. Jer, to nije predmet samo za sudce koji izriču pravorijek za remećenje javnoga reda, nego i za DORH.
Slični narativi u Hrvatskoj i nakon tri desetljeća između lijeve političke oporbe i hrvatskih oporbenih intelektualaca
Na kraju, vrijedi podsjetiti što je šestero poznatih hrvatskih oporbenih intelektualaca pisalo, uz ino, predsjedniku Tuđmanu 1993. godine:
„U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju hrvatske države.“
(Pismo koje su potpisali Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec – „Vrijeme je za odlazak“ – objavljeno je u časopisu Erasmus, a prenio ga je Feral Tribune 20. rujna 1993., nap. a.)
Taj citat vrijedilo je navesti, a kako razlog tomu ne bi ostao visjeti u zraku, kratko se treba zapitati: zar današnji narativ i onaj prije 33 godine nisu frapantno slični? Što bi bilo da je predsjednik Tuđman prihvatio ono što je tražilo šestero hrvatskih intelektualaca oporbene provenijencije, ne treba objašnjavati.
Marko CURAĆ
