Završena je dugo očekivana prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, Americi i Kanadi. S nestrpljenjem se iščekivao sraz s Englezima. To je bila velika utakmica. Velika po renomeu reprezentacija. Samo je sraz između Brazila i Maroka imao jači kredibilitet, jer trenutačne pozicije Brazila i Maroka na 5. i 6. mjestu to opravdavaju.
Hrvatska je nakon poraza od Engleza pala s 11. na 14. mjesto i uz još koji eventualni kiks mogla bi pasti na 17. ili 18. mjesto. Niže vjerojatno neće moći, jer reprezentacije koje ju slijede imaju osjetno manji broj FIFA bodova.
Je li ovaj sraz protiv Engleza bio trenutak istine? Je li ovo što smo vidjeli realna snaga Hrvatske i komu treba dati više za pravo, optimistima ili pesimistima?
Idemo kratko proanalizirati viđeno. Jedni smo od 4 milijuna selektora, pa imamo pravo na svoje mišljenje. I ono se neće razlikovati od mišljenja nekoliko tisuća Hrvata koji su na društvenim mrežama komentirali igru Vatrenih u srazu s Englezima.
Nema tu puno filozofije i nema posebno oprečnih mišljenja. U mnogome se svi slažu. Ne treba biti poseban nogometni guru i stručnjak da bi se realno prikazalo ono što je bilo dobro i što nije bilo dobro. Naravno, među onima koji komentiraju i ocjenjuju igru Vatrenih ima onih koji krajnje emotivno i navijački gledaju na stvar i bez trunke racionalnosti donose svoje viđenje odigrane utakmice.
Možda je zanimljivost i to što su utakmicu komentirale i brojne pripadnice ljepšeg spola. Ne očekujemo da su žene veliki nogometni stručnjaci, ali čak i one su vidjele u kojem grmu leži zec.
Pa krenimo redom. Kao prvo što se iz brojnih komentara da iščitati jest činjenica da su Englezi bolja i kvalitetnija momčad. U to ne treba sumnjati. Njihovi pričuvni igrači na nogometnom tržištu vrijede daleko više od većine reprezentativaca Hrvatske. Engleska liga je možda i najjača na svijetu, a jedina dva igrača koja su zavrijedila pozornost da igraju u toj ligi, za razliku od svih engleskih reprezentativaca, jesu Gvardiol i Kovačić. Međutim, obojica su daleko od svoje forme. Povrede su ih udaljile od travnjaka i sreća je što su se uspjeli oporaviti do Svjetskog prvenstva. No vidi se da njih dvojica nisu dovoljno spremni. Barem ne za ovako velike utakmice.
Kao najslabija karika u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ocijenjen je Luka Modrić. Kako je jedan korisnik u komentaru rekao, da Luka nije napravio penal, ne bismo ni znali da igra. I baš to forsiranje Luke u ovim godinama na tragu je najpreciznije dijagnoze ovakve igre Vatrenih. Dakako, ključ je u izborniku Daliću i njegovoj filozofiji igre.
Ni ovaj tekst ne nastaje da se Dalić diskreditira, jer uspjehe koje je ostvario s reprezentacijom nitko mu ne može uzeti, bez obzira koliko se u tim uspjesima vidjela ili nije vidjela trenerska ruka. Ali trenerska ruka Zlatka Dalića itekako se vidjela u srazu protiv Engleza. Mnogi u komentarima ljuti su baš na njega. Tvrdi se da je loše postavio taktiku, da forsira stare islužene igrače te da povlači nerezonske poteze koji su morali dovesti do poraza. I složit ćemo se s većinom tih komentara. Dalić mora podnijeti odgovornost. Ne zato što je izgubio od boljeg protivnika, nego zato što je opći dojam da je Hrvatska mogla puno bolje. Možda su to nerealna očekivanja navijača, ali u postavi hrvatske reprezentacije ima šupljina na koje su mnogi ukazivali i prije nego što će se doživjeti poraz od Engleza.
Stručnjaci i sportski analitičari slažu se da Dalić nije smio protiv Engleza igrati u sustavu s trojicom u zadnjoj liniji. Nedovoljno oporavljeni Gvardiol, neiskusni Vušković i Šutalo, koji pored njih dvojice nije mogao pokazati više, nisu bili nikakav jamac da će Hrvatska parirati engleskom napadu. Pogotovo se zakazalo u skok-igri, gdje je svaki prekid za Engleze izgledao kao pola gola. Ono što se također moglo primijetiti jest sporost i nepokretljivost hrvatskog srednjeg reda. U obrambene zadatke kasnili su, što je brzim Englezima otvaralo prostor za kontre, a doprinos sredine napadnim akcijama također je bio usporen. Nije bilo šanse da Hrvatska složi kontranapad, jer su u svakoj situaciji Englezi bili svi iza lopte. Brže su se vraćali, a tranzicija Hrvatske bila je ubitačno spora.
Zbog problema s trojicom u obrani, nominalno postavljen u vezni red, Stanišić je daleko više vremena provodio na poziciji beka nego što je doprinosio gradnji igre u veznom redu. S lijeve strane Perišić je više sudjelovao u napadnim aktivnostima, ali je zato na lijevom boku ostajala velika rupa, gdje će Englezi postići treći gol, budući da je ulogu braniča preuzeo Pašalić, čiji to posao nije.
Uz Modrića, koji definitivno više ne može igrati na ovoj razini, ostatak veznog reda lomi si kičmu. I Pašalić i Sučić morali su pokrivati rupe, a u srazu s odličnim Englezima to je bilo jako teško.
Hrvatska se znala pohvaliti najboljim veznim redom na svijetu. Ako u tom veznom redu i dalje igraju Modrić i Kovačić, to ne znači da je taj vezni red još uvijek dobar. Zaboravlja se da nedostaje jedan Rakitić, za kojeg nije nađena adekvatna zamjena, i da Modrić sa 40 godina na leđima ne može igrati kao kad je imao 32. Rezultat svega je nekonsolidiran vezni red kojeg hrvatska reprezentacija ima već duži niz godina, što Hrvatsku čini inferiornom u sredini terena. To se najviše očituje u načinu igre hrvatske reprezentacije, gdje im lopta jalovo kruži s lijeve na desnu stranu i to uglavnom u zadnjoj liniji.
Ako Dalić ne uvede ozbiljnije promjene, imat će iste probleme s Panamom i Ganom. Jer problem Hrvatske nisu igrači, koji su više puta pokazali da znaju i da mogu. Problem je u sustavu igre, kojeg treba mijenjati. I to korjenito. Je li Dalić sposoban za te promjene, ostaje da se vidi. U protivnom, Hrvatska će morati uraditi veliki reset. U sljedeći ciklus kvalifikacija morat će se ići s novim izbornikom i novim, značajno pomlađenim igračima. Svima se treba zahvaliti, ali veličina svakog od njih jest u tomu da znaju kada treba otići.
PeD | DOMOVINA
