Društvene mreže u Hrvatskoj ponovno su preplavljene valom ogorčenja. Povod je posjet premijera Andreja Plenkovića Orašju i dodjela ugovora o financijskoj potpori poljoprivrednim projektima Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Komentari se nižu: „Naša poljoprivreda grca u problemima“, „Dijele se milijuni našeg novca van granica“, „Zašto plaćamo tuđe projekte?“. Na prvi pogled, u zemlji koja se i sama suočava s ekonomskim izazovima, takav emotivni impuls može se činiti razumljivim. No iza populističkih naslova i gnjevnih statusa krije se dublji problem – neznanje, manjak empatije i opasan zaborav vlastite povijesti.
Hajka koja se podignula oko ove pomoći nije samo ekonomski neutemeljena, ona je i nepravedna. U Orašju je uručeno ukupno 276 ugovora – 221 projekt iz Javnog poziva za razvoj poljoprivrede Hrvata u BiH te 55 projekata iz Programa potpore Hrvatima u BiH za 2026. godinu u nadležnosti Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. Ukupna vrijednost svih ugovora nešto je veća od sedam milijuna eura.
Neutemeljene kritike
Neutemeljene kritike dolaze iz dva smjera. U Hrvatskoj ih najčešće artikuliraju oni koji osjećaju teret krize i vlastite ekonomske poteškoće, pa dodjelu sredstava Hrvatima u BiH doživljavaju kao uzrok svoje situacije. Iako takva percepcija nema uporište u stvarnosti, dovoljno je da se pojavi jedan komentar i ubrzo nastaje lavina sličnih reakcija koje se šire društvenim mrežama. U Bosni i Hercegovini, pak, nezadovoljstvo proizlazi iz činjenice da pomoć ide isključivo kroz javne pozive i projekte. Oni koji nemaju spremne programe ili se ne žele prijaviti ostaju izvan sustava, dok se nerijetko žale i oni čiji projekti nisu prošli selekciju. Umjesto da se rasprava vodi o kriterijima raspodjele, ona se u obje sredine svodi na populističko negodovanje – u Hrvatskoj zbog samog čina pomoći, a u BiH zbog toga što pomoć ne dolazi do svakoga.
Ustavna obveza, a ne politička dobra volja
Prvo i osnovno pravno uporište koje kritičari redovito prešućuju jest Ustav Republike Hrvatske. Članak 10. hrvatskog Ustava jasno i nedvosmisleno obvezuje državu da štiti prava i interese Hrvata koji žive u drugim državama te im pruža osobitu skrb i pomoć. Prema tome, potpora Hrvatima u BiH nije nikakav luksuz, niti osobni hir bilo kojeg premijera ili vlade. To je ustavna kategorija i zakonska obveza Republike Hrvatske prema dijelu vlastitog naroda koji je u BiH konstitutivan, ali demografski i ekonomski ugrožen.
Brojke u kontekstu: Koliko nas to zapravo „košta“?
Kada se u javnosti barata milijunskim iznosima, a često na društvenim mrežama deplasiranim iznosima koji premašuju nekoliko desetaka milijuna eura, to prosječnom građaninu zvuči apokaliptično golemo. Međutim, u ukupnoj masi državnog proračuna Republike Hrvatske, a posebno u usporedbi s milijardama eura koje se, što iz nacionalnih, što izdašno iz europskih fondova, slijevaju u hrvatsku poljoprivredu i ruralni razvoj, sredstva koja se dodjeljuju Hrvatima u BiH mjere se u promilima.
Nadalje, zlonamjerno se prešućuje da velik dio tih sredstava ne dolazi izravno na štetu hrvatskog seljaka. Europska unija snažno potiče i sufinancira prekograničnu suradnju. Hrvatska, kao država članica na vanjskoj granici Unije, ima pristup fondovima kojima je cilj stabilizacija susjedstva i jačanje partnerskih veza. Kroz te mehanizme profitiraju i hrvatske tvrtke i institucije koje sudjeluju u tim projektima.
Geografski privid: Orašje je bilo samo domaćin
Druga velika zabluda stvorena u javnosti jest privid da je sav taj novac “završio u Orašju”. Budući da je svečana dodjela ugovora fizički organizirana tamo, stvorio se pogrešan dojam lokalnog pogodovanja. Istina je posve drugačija: Orašje je bilo tek domaćin susreta, dok su korisnici i projekti disperzirani diljem Bosne i Hercegovine – od Posavine i Središnje Bosne do Hercegovine. Najmanji broj korisnika zapravo dolazi iz samog Orašja. Pomoć je ravnomjerno raspoređena prema kriterijima iz javnih poziva.
Selektivna amnezija i deficit empatije
Ono što u cijeloj priči najviše boli jest lakoća kojom je dio hrvatske javnosti potonuo u samodopadnost i uskogrudnost. Brzo smo zaboravili devedesete godine prošlog stoljeća. Zaboravili smo kada su Hrvati iz Bosne i Hercegovine masovno i bez oklijevanja ustali u obranu Republike Hrvatske kada joj je bilo najteže. Otpor koji je pružen u BiH uvelike je amortizirao udare na samu Hrvatsku i bio ključan preduvjet za njezino oslobađanje i stvaranje neovisne države. To nije bila samo borba za njihove domove, bila je to borba za zajedničku opstojnost. Danas, trideset godina kasnije, ta se žrtva olako briše gumicom proračunskog populizma.
Ova vrsta nezahvalnosti poprima obrise apsurda kada se sjetimo koliko se ta ista javnost ponosi sportskim uspjesima, medaljama i slavljima koje nam donose hrvatske reprezentacije. Nitko tada ne broji krvna zrnca niti pita odakle su rodom heroji s terena, a ogroman broj njih, od nogometa do rukometa, vuče korijene upravo iz te “sada omražene” Bosne i Hercegovine. Tada su “naši”, a kada im treba pomoći da opstanu na svojim djedovinama, odjednom postaju “teret”.
Pomoć je interes Hrvatske
Pomoć Hrvatima u BiH nije milostinja, niti je krađa od hrvatskog seljaka. To je strateški interes, moralni dug i ustavna dužnost Republike Hrvatske. Stabilna, ekonomska i demografski vitalna hrvatska zajednica u BiH jamac je i sigurnosti same Republike Hrvatske. Umjesto jeftinog skupljanja političkih bodova na društvenim mrežama i raspirivanja animoziteta unutar istog naroda, vrijeme je da pokažemo malo širine, zrelosti i iznad svega elementarne zahvalnosti.
PeD | DOMOVINA
