Bosna i Hercegovina je kroz cijelo dvadeseto stoljeće bila prostor stalnih previranja, gdje su se granice i politički status definirali u skladu s interesima velikih sila i unutarnjih nacionalnih politika. U tom kontekstu Bosanska Posavina zauzima posebno mjesto. Gotovo u svakom povijesnom trenutku kada se govorilo o razgraničenju, Posavina je bila tretirana kao hrvatski etnički prostor. Tek Daytonski sporazum 1995. prekinuo je taj kontinuitet, što otvara pitanja o političkoj odgovornosti i povijesnom porazu hrvatske politike.
Banovina Hrvatska (1939.)
Stvaranje Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije bio je povijesni trenutak koji je jasno pokazao kako se granice povlače po etničkom kriteriju. Sporazum Cvetković–Maček omogućio je formiranje autonomne jedinice u kojoj su se našla područja s hrvatskom većinom, uključujući Bosansku Posavinu. Time je i sam srpski kralj, zajedno s političkim vrhom u Beogradu, priznao da Posavina pripada hrvatskom nacionalnom prostoru. Ovo je važno jer pokazuje da je još prije Drugog svjetskog rata postojalo službeno priznanje hrvatskog karaktera Posavine.
Drugi svjetski rat i planovi Nedićeve Srbije (1941.–1945.)
Tijekom Drugog svjetskog rata srpski političari, uključujući premijera Milana Nedića, iznosili su vlastite vizije teritorijalnog razgraničenja. U njegovom projektu ‘SveSrbija’ iz 1943. godine Bosanska Posavina nije bila zamišljena kao dio Srbije, nego je ostajala u hrvatskom prostoru. To pokazuje da je i u najradikalnijim srpskim nacionalističkim planovima postojalo priznanje hrvatskog karaktera Posavine, što dodatno potvrđuje kontinuitet etničkog kriterija kroz povijest. To daje dodatnu težinu argumentu: ako i najradikalniji protivnici priznaju tvoje pravo na određeni teritorij, onda je to pravo teško osporivo.
Socijalistička Jugoslavija (1945.–1991.)
Nakon rata BiH je postala federalna republika unutar Jugoslavije, s punim integritetom. Pitanje podjele nije se postavljalo, ali etnički kriterij ostao je prisutan u političkim raspravama. Posavina je i dalje bila prostor s hrvatskom većinom, što će kasnije imati presudnu važnost u pregovorima tijekom raspada Jugoslavije.
Rat 1992.–1995. i međunarodni mirovni planovi
S raspadom Jugoslavije i ratom u BiH, međunarodni posrednici nudili su različite prijedloge podjele ili administrativne organizacije zemlje. Svi su se temeljili na etničkom kriteriju, a Posavina je u svakom od njih bila definirana kao hrvatski prostor:
Lisabonski sporazum (1992.)
Po Karington-Kutiljerovom planu bile su predviđene tri nacionalne jedinice, Veći dio Bosanske Posavine bio je uključena u hrvatski etnički prostor .
Vance–Owenov plan (1993.)
Predviđao je deset provincija, također po etničkom ključu. Šri prostor Bosanske pripadao je hrvatskim provincijama.
Owen–Stoltenbergov plan (1993.)
I ovaj plan se temeljio na etničkom principu. Ovaj put plan je predviđao tri konstitutivne republike, Bosanska Posavina je i po Owen-Stoltenbergovom planu pripadala hrvatskoj republici.
Plan Kontaktne skupine (1994.)
Plan je predviđao podjelu BiH u omjeru 51:49 između Federacije i RS. Također i ovaj plan je predvidio Veći dio Bosanske Posavine kao hrvatski etnički prostor u sastavu F BiH.
Dosljednost je očita: svi međunarodni prijedlozi, bez iznimke, tretirali su Posavinu kao hrvatski etnički prostor.
Daytonski sporazum (1995.) – povijesni apsurd
Dayton je jedini mirovni plan koji je prekinuo taj kontinuitet. Veći dio Posavine dodijeljen je Republici Srpskoj, čime je zanemaren etnički kriterij i povijesna praksa. Svjedoci tog vremena čak spominju da je prostor Bosanske Posavine u prvim ponuđenim mapama u cijelosti trebao pripasti srpskoj strani. Na kraju se uspjelo zadržati Orašje i dodatnim pritiscima kroz pregovore se Federaciji BiH uspio vratiti teritorij općine Odžak.
Dogovor iz Daytona je povijesni i politički apsurd: prostor koji su kroz desetljeća i srpski nacionalisti priznavali kao hrvatski, završio je pod srpskom dominacijom. Dayton je time postao simbol političkog poraza hrvatskih pregovarača, koji nisu uspjeli iskomunicirati povijesno pravo Hrvata na Posavinu. Ostaje otvoreno pitanje je li riječ o nedoraslosti vođenja nacionalnih interesa, o političkoj trgovini ili o nekim drugim pritiscima protiv kojih se nije moglo.
Prekid desetljeća kontinuiteta
Od Banovine Hrvatske 1939., preko NDH i Nedićeve vizije srpsko-hrvatskog razgraničenja, pa sve do međunarodnih planova 1990‑ih, Bosanska Posavina je uvijek bila definirana kao hrvatski prostor. Dayton je jedina iznimka, koja otvara ozbiljna pitanja: Zašto su hrvatski pregovarači dopustili da se prekinu desetljeća kontinuiteta? Je li riječ o političkom porazu, izdaji ili trgovini teritorijem? Može li se odgovornost za gubitak Posavine tek tako zaboraviti i prešutjeti?
Bosanska Posavina je kroz povijest bila hrvatski etnički prostor. To nikada nitko nije dovodio u pitanje. Zašto su hrvatski pregovarači u Daytonu sebi dozvoli gubitak tog povijesnog prava? Ratni gubici i ratno rješenje tog pitanja ne mogu biti alibi, jer znamo da Daytonski sporazum promijenio veliki postotak ratom osvojenih područja. Ako se moglo drugdje, moglo se i u Bosanskoj Posavini. Dakle, ratna osvajanja nisu bila ključna. Upravo zato odgovornost za gubitak Posavine mora biti jasno postavljena i ne smije ostati u sjeni političkih kompromisa.
DOMOVINA
