Nogometna reprezentacija Hrvatske u Torontu je slavila protiv Paname s mršavim golom razlike koji se pretvorio u tri boda i donio nadu za prolazak skupine. Nakon lošije predstave protiv Engleza u srazu s Panamom očekivalo se mnogo više. Očekivalo se buđenje Vatrenih i igra kakvu jedanaesta reprezentacija FIFA ljestvice mora pružiti.
Kritizirani sustav s tri igrača u zadnjoj liniji protiv Engleza zamijenjen je sustavom s četvoricom otraga, u kojem se Hrvatska tradicionalno lakše snalazi. Iako je kao glavni uzrok poraza od Engleza apostrofiran upravo taj sustav s tri stopera, u stvarnosti nije bilo tako. Zbog pritiska Engleza Stanišić je veći dio utakmice igrao desnog beka, što zapravo znači da smo i protiv Engleza imali četvoricu otraga i da se u ovoj utakmici s Panamom ništa suštinski nije promijenilo. Jedina stvarna promjena bila je zamjena indisponiranog Vuškovića ne osobito boljim Pongračićem. Pongračić je možda djelovao sigurnije u obrani, što i nije bilo teško s obzirom na očitu razliku u kvaliteti između Engleza i Paname. No imao je dva vrlo opasna dodavanja, dvije greške koje su mogle biti skupo plaćene. U konačnici, kada je riječ o obrani, učinjene promjene bile su minimalne i praktično neučinkovite.
Najviše se očekivalo od veznog reda. Upravo se ta promjena pokazala kao najslabija karika Dalićeve strategije. Hrvatska jednostavno nije imala sredinu koja će zagospodariti terenom. A upravo se od veznog reda očekuje kreativnost prema naprijed i sprječavanje protivničke kreativnosti na sredini terena. O Modriću je već puno rečeno. Govori se o njemu kao o najboljem hrvatskom igraču svih vremena, s čime se mnogi neće složiti. No ogromna većina slaže se da je Modrić islužen igrač i da sa svojih četrdeset godina više nije ni „M“ od onog Modrića. Bio je, očekivano, neprimjetan na terenu, a uz to je ponovno imao jedan kiks nakon kojeg je Panama ozbiljno zaprijetila Livakoviću. Čini se da je Modriću, a izgleda i Daliću, bilo važnije da se okiti rekordom od 200 nastupa nego stvarnim uspjehom reprezentacije, koji je trebao doći gotovo automatizmom jer je Hrvatska objektivno bolja reprezentacija od Paname.
Kovačić definitivno nije u formi, ali ostavlja dojam igrača koji bi uz još dva kvalitetna veznjaka mogao pružiti puno više. Međutim, uz Modrića i bez Sučića iluzorno je očekivati da Kovačić sam nosi sredinu terena. To nije mogao ni u top formi.
Baturina, iako nominalno veznjak, ima sve odlike napadača. Naziva ga se prednjim veznim, ali jasno je da mu je fokus usmjeren prema naprijed i da gleda isključivo prema protivničkim vratima. To je odlično i takav profil igrač Hrvatskoj treba. No ta njegova orijentacija ostavlja prazninu u sredini terena i osjeti se manjak kreacije koju Kovačić i Modrić nisu u stanju nadomjestiti. Kada je u igri Petar Sučić, Hrvatska s četvoricom u veznom redu dobije na kvaliteti jer Sučić popuni ono što nedostaje.
Rezultat mršave sredine bila je izolacija napadačkog trojca. Mlađi Marco Pašalić zahvaljujući energiji lakše je dolazio u prilike od već vremešnog Perišića, a Musa je, kao duh, mogao biti samo žrtveno janje koje će dobiti kritiku da nije odigrao dobro. A nije ni mogao, jer kako Hrvatska igra, na toj poziciji ne bi zadovoljili ni najbolji svjetski napadači.
Porazno je da Hrvatska u prvom poluvremenu nije uputila ni jedan jedini šut prema protivničkim vratima. Ne u okvir, nego uopće prema vratima. Takve se stvari događaju samo najlošijim reprezentacijama na turniru.
Na poluvremenu je Dalić napravio mali pomak. Izmjene koje je uveo trebale bi mu biti pokazatelj u kojem smjeru mora ići. Te male promjene rezultirale su jednom dobrom akcijom i konačno pogotkom koji će se pokazati vrijednim kao kuća.
Na društvenim mrežama, unatoč pobjedi, pljušte kritike prema Daliću, jer svi vide ono što Dalić ne vidi ili ne želi vidjeti. Od hrvatske reprezentacije očekuje se daleko više. Ona ima potencijal. Ne nužno da i na ovom prvenstvu ode daleko, ali mora prikazati igru kakvu smo znali gledati od Vatrenih. Dalić definitivno još nema koncept, nema igru. Nema ustaljenih jedanaest igrača od kojih bi očekivao stabilnost i povjerenje. Svaku utakmicu značajno mijenja taktiku i igrače, kao da ni sam ne zna što bi i kako bi. Vatreni su znali pružiti dobre partije u jakim utakmicama pa se logično nameće pitanje zašto Dalić još uvijek eksperimentira. Zar već nije trebao imati složen sustav i kostur udarne postave. Bit će za očekivati da će protiv Gane ponovno eksperimentirati i da ćemo opet vidjeti postavu koja će biti iznenađenje. To je znak da Dalić još luta i da je došao na prvenstvo bez jasnog koncepta, strategije i vizije koja bi od ovih igrača izvukla najviše.
Bez ikakve sumnje, a u tomu se slažu mnogi, Hrvatska mora ojačati vezni red mlađim igračima i igrati s četvoricom u sredini. Doći će trenutak kada će Livaković imati loš dan, a to će značiti samo jedno: pakiranje kofera i put kući. Publika od Vatrenih očekuje više. Možda su očekivanja previsoka, ali kada se publika navikne na uspjehe, teško ju je zadovoljiti prosječnom igrom, a pogotovo bezidejnom kao u prvom poluvremenu protiv Paname ili padom u igri kao u drugom poluvremenu protiv Engleza.
Gana će biti sasvim druga priča. Prilika da se sve posloži na svoje mjesto ili dan katastrofe u kojem će nam Dalić potvrditi da je vrijeme da ode. I on i vremešni rekorder koji već neko vrijeme, čini se, igra samo kako bi postavljao rekorde.
PeD | DOMOVINA
