Biti general nije tek stvar čina na ramenima; to je pitanje časti, kodeksa i odgovornosti pred poviješću. Ova obljetnica stoga nije samo obično sjećanje, već idealan povod za dublje pitanje o moralnosti ratovanja: može li čovjek uopće ući u rat, proći kroz njegov pakao i iz njega izaći uzdignuta čela?
Postoji li u ljudskom iskustvu išta strašnije, a ujedno i zavodljivije od rata? To je prostor u kojem se zakoni civilizacije suspendiraju preko noći, a moralni kompas pojedinca biva izložen najtežim silama destrukcije. Godinama se provlači cinična teza kako je rat sam po sebi prljava rabota u kojoj nema mjesta za etiku; kako se na bojištu, u blatu i krvi, gubi svaka ljudskost te kako pobjedu odnosi onaj tko je spreman otići korak dalje u svireposti. Postavlja se pitanje: može li čovjek uopće ući u rat, proći kroz njegov pakao i iz njega izaći uzdignuta čela? Ili je, pak, svatko tko uzme mač u ruke osuđen počiniti zločin? Mora li se počiniti genocid da bi se ostvarila pobjeda na bojnom polju? Ili još gore, koliko je ljudskog nemorala u počinjenom genocidu nakon što topovi utihnu.
Odgovori na ova pitanja ne leži u teorijskim raspravama, već u sudbinama dvaju ljudi koji su potekli iz istog gnijezda, nosili iste uniforme i učili istu vojnu doktrinu, a završili na suprotnim polovima ljudskosti. Petar Stipetić i Ratko Mladić. Oba oficiri bivše JNA, školovani u istim vojnim akademijama, obojica vrsni poznavatelji strategije. No, kada se povijesni tektonski poremećaj devedesetih sručio na ove prostore, njihove su sudbine, ciljevi i što je najvažnije, moralna načela, krenuli dijametralno suprotnim putovima.
Narodna mudrost kaže da je lako biti general poslije bitke. No, u stvarnosti, daleko je teže biti general prije bitke, onaj koji u tišini zapovjednog šatora mora odvagnuti cijenu ljudskog života i donijeti odluku koja donosi pobjedu, ali ne gasi dušu. Još je teže, ili pak onim pravima najlakše, ostati čovjek nakon bitke.
Petar Stipetić ušao je u vihor rata s jasnim, obrambenim ciljem i moralnim imperativom od kojeg nikada nije odstupio. On je živi dokaz da vojnik u ratu može izvojevati goleme, povijesne pobjede, a da one ostanu časne, dostojanstvene i bez ijedne jedine mrlje. Njegov vojni put nije bio popločan patnjom nemoćnih, nego kirurški preciznim strategijama. Vrhunac te časti dogodio se u kolovozu 1995. godine na Kordunu. Kada mu se predao cijeli jedan neprijateljski korpus, Stipetić nije likovao, nije ponižavao niti je dopustio odmazdu nad vojnicima i civilima. Postupao je po slovu vojničke časti i Ženevske konvencije, dopustivši poraženim oficirima da zadrže svoje bočno oružje. Tim je činom Stipetić nadrastao sam rat. Postao je ljudska gromada, čovjek kojem su i neprijatelji s poštovanjem salutirali, prepoznajući u njemu viteza, a ne krvnika.
Иако га сматрам непријатељем, морам рећи да је био частан човек и прави војник. Komentar jednog Srbina o Stipetiću (Mirko)
Na drugoj strani te mračne povijesne medalje stoji Ratko Mladić. Kada su ciljevi nečasni, kada se rat ne vodi za obranu nego za zatiranje drugoga, i kada je u zapovjedničku uniformu utjelovljena osoba nedostojna osnovnog ljudskog poštovanja, tada se rađa monstrum. Ratko Mladić je povjerovao u iluziju da se pobjeda kuje na masovnim grobnicama nenaoružanih civila, u logorima i kroz planski genocid. Njegov sunovrat u Srebrenici nije bio vojni trijumf, već totalni moralni slom; trenutak kada je jedan general, umjesto vojničke slave, izabrao pasti na samo dno kace čovječnosti. Njegova spremnost na najsvirepije zločine nije bila znak vojne nadmoći, već dubokog kukavičluka koji se skriva iza topničkih cijevi uperenih u gradove i djecu.
Paradoks povijesti jest da su oba ova generala formalno završila rat kao pobjednici u svojim vizijama sukoba. Barem ih se u određenim krugovima tako tretiralo. No, povijest i moral imaju svoje kantar-vage koje ne griješe. Vojni uspjeh bez moralne legitimacije samo je obična tiranija.
Danas, s povijesne distance, ta je razlika jasnija nego ikada. Petar Stipetić je preminuo i otišao u povijest uz najviše počasti, ostavljajući iza sebe lik i djelo na koje njegovi sunarodnjaci mogu biti trajno ponosni, a čije ime s uvažavanjem izgovaraju i oni s druge strane bojišnice. Ratko Mladić je, s druge strane, dočekao svoj kraj u haškoj ćeliji, osuđen za genocid, prokazan i odbačen od civiliziranog svijeta. On nije samo poražen na sudu; on je postao ljudska i civilizacijska sramota.
Ova dva generala dali su nam konačan odgovor na pitanje s početka. Rat ne mora nužno uništiti čovjeka, niti pobjeda zahtijeva zločin. Sve ovisi o tome što nosiš ispod uniforme prije nego što prva puška pukne. Može se, itekako se može iz rata izaći uzdignuta čela, ali samo ako ti je, poput Stipetića, čast važnija od pukog trijumfa, a ljudski život svetinja koju ni jedan ratni cilj ne smije prljati.
PeD | DOMOVINA
