Bosanskohercegovački javni prostor već godinama pati od jedne tihe, ali uporne deformacije političkog razmišljanja. Ona se najjasnije vidi u bošnjačkom korpusu, gdje se identitet sve češće gradi na mitovima koji nemaju nikakve veze s Bosnom, nego s tuđim carstvima, tuđim ideologijama i tuđim historijskim ambicijama. Damir Omerbegović, jedan od rijetkih bošnjačkih autora već duže vrijeme upozorava na taj fenomen. Njegove objave na Facebooku nisu samo politički stavovi, nego dijagnoza jednog dubokog civilizacijskog nesporazuma koji se odvija pred našim očima.
„Svjetlost islama“
U jednoj od svojih objava Omerbegović opisuje manifestacije na kojima se pod krinkom čuvanja tradicije zapravo briše bosanska historija. Turske zastave, osmanski simboli i romantične priče o “svjetlosti islama” koju je navodno donijela osvajačka vojska pretvaraju se u ritualno poništavanje vlastite prošlosti. “Godina 1463. nije bila nikakva svečana predaja svjetlosti neprosvijećenom narodu, nego vojno osvajanje Bosanskog kraljevstva”, piše Omerbegović, razotkrivajući izopačenu verziju historije u kojoj Bosna počinje tek dolaskom Osmanlija, dok sve što je postojalo prije toga misteriozno nestaje. U takvom narativu slavljenje vlastitog poraza postaje čin identitetskog ponosa, a poništavanje vlastite države pretvara se u duhovni temelj. To nije čuvanje tradicije, nego njeno sustavno razaranje.
Radikalizacija vodi u nove sukobe
Ta deformacija identiteta ima svoju političku nadogradnju. U drugom tekstu Omerbegović upozorava da povratak SDA ne bi bio samo smjena vlasti, nego povratak ideologije koja Bosnu sve otvorenije udaljava od Zapada i veže je za politički i vjerski prostor ummeta. Njihovo biračko tijelo godinama se radikalizira, savezništva se traže među režimima kojima sekularna i pluralna Bosna nije cilj, nego smetnja, a politička strategija svodi se na majorizaciju drugih naroda i stalno podizanje tenzija. Omerbegović jasno kaže da takva politika ne vodi stabilnosti, nego novim sukobima, novoj izolaciji i još dubljem raspadanju međunacionalnog povjerenja. To nije politika izgradnje države, nego politika koja Bosnu pretvara u trajno poprište sukoba između jednog centra koji želi dominirati i dvaju naroda koji takvu dominaciju odbijaju.
Treći tekst ide najdublje, jer se bavi korijenima problema. Omerbegović tvrdi da je bošnjačko političko razmišljanje zarobljeno između dvije nostalgije: osmanske i jugoslavenske. Jedna nudi ahmediju, druga petokraku, ali obje nude isto — autoritet odozgo, kolektivnu poslušnost i nepovjerenje prema slobodnom pojedincu. To je posljedica historijske izolacije Bosne od procesa koji su oblikovali modernu Europu. Dok je Zapad gradio humanizam, nauku, ustavnost i građanska prava, Bosna je stoljećima ostajala na periferiji tih promjena. Zbog toga se i danas politička sigurnost traži u mitovima, a ne u institucijama. Jedni romantiziraju osmanski poredak u kojem bi imali minimalna prava, drugi oplakuju komunizam u kojem sloboda govora nije značila ništa. Obje nostalgije su, kako Omerbegović piše, samo bijeg od odgovornosti.
Glas savjesti
U sva tri teksta provlači se jedna zajednička misao: Bošnjaci nisu osuđeni na ideološke matrice koje im se nude. Postoji politički put koji ne traži od njih da se odreknu identiteta, nego da ga oslobode od mitologije, od autoritarnih tradicija i od političkih projekata koji Bosnu pretvaraju u poligon za tuđe ambicije. Taj put je put slobodnog pojedinca, sekularne države, vladavine prava i pripadnosti zapadnom civilizacijskom prostoru. To nije put protiv Bošnjaka, nego put koji im omogućava da budu dio modernog svijeta bez kompleksa i bez straha.
Omerbegović je u današnjoj Bosni rijedak primjer autora koji se usuđuje kritizirati “svoje”. To je čin hrabrosti, jer svaka samokritika u našem društvu biva dočekana na nož. On je svjestan da će ga dio javnosti proglasiti izdajnikom, ali to ga ne sprječava da govori ono što smatra istinom. Upravo ta činjenica daje težinu njegovim tekstovima. On ne piše iz mržnje i ne piše protiv Bošnjaka. Naprotiv, njegovi tekstovi su više brižni narativ realnih bošnjačkih interesa. I zato je važno da se njegove poruke čuju, jer govore o problemima koji se više ne mogu gurati pod tepih.
Narod u okovima mitova
Bosna i Hercegovina ne može biti moderna država ako jedan narod živi u mitovima, drugi u strahu, a treći u stalnoj pripremi za političku obranu. Omerbegovićeva misao je poziv da se prekine s tim ciklusom. Da se prestane tražiti gospodara. Da se počne graditi društvo slobodnih ljudi. To je, u suštini, jedina ideja koja Bosni može donijeti budućnost.
Ono što Omerbegović piše nije pretjerivanje. Islamizam kao ideologija među Bošnjacima više nije stvar pojedinaca, izoliranih skupina ili egzotičnih marginalaca. Postao je politički obrazac koji se sustavno potiče, njeguje i brani, a najviše ga podupire upravo SDA, stranka koja je godinama gradila narativ u kojem su islam, Turska i Iran predstavljeni kao prirodni oslonci bošnjačkog identiteta. To je opasna iluzija. Omerbegović nije jedini koji je prepoznao taj trend; o tome pišu i drugi bošnjački autori, poput Fatmira Alispahića, koji također upozoravaju da se Bošnjaci guraju u ideološki prostor koji nema nikakve veze s Bosnom, niti s realnim interesima naroda koji živi u srcu Europe.
Strateška zabluda
Problem je što se svi oni, bez obzira na različite stilove i motive, zapravo bore protiv vjetrenjača. Na drugoj strani stoji ozbiljan politički pokret koji zbog borbe za vlast nepromišljeno radikalizira Bošnjake, uvjeravajući ih da je njihova budućnost vezana za islamski svijet, a ne za Zapad kojem Bosna i Hercegovina historijski, kulturno i civilizacijski pripada. BiH nije dio šerijatskog prostora, niti može biti. Ona je dio zapadne Europe, dio kršćanskog civilizacijskog kruga, i svaki pokušaj da se u takvom okruženju gradi islamistička politika može imati nesagledive posljedice. To nije samo politička greška, nego strateška zabluda koja Bosnu može dovesti u sukob s vlastitim okruženjem, vlastitim partnerima i vlastitim interesima.
Zato je važno jasno reći ono što mnogi izbjegavaju: Omerbegović je u pravu. Islamizam među Bošnjacima više nije rubna pojava, nego ideološki obrazac koji je dobio institucionalnu podršku i političku infrastrukturu. Nije riječ o pojedincima koji su zastranili, nego o čitavoj matrici koja se godinama sustavno potiče kroz stranačke strukture, medijske narative i kulturne manifestacije. Islam, Turska i Iran postali su simbolički repertoar kojim se Bošnjacima nudi identitet koji nema nikakve veze s Bosnom, niti s prostorom u kojem žive. To je recept koji SDA uporno nameće, jer joj takva ideologija donosi političku lojalnost, strah, homogenizaciju i glasove.
Bošnjaci su dio zapadnog civilizacijskog kruga
Bošnjaci se guraju u ideološki prostor koji je u suprotnosti s njihovim stvarnim interesima. On je postao prevelik, preorganiziran i previše motiviran borbom za vlast. A vlast se, u tom modelu, ne osvaja programima, nego radikalizacijom. Bošnjaci se uvjeravaju da je njihova budućnost vezana za islamski svijet, iako žive u srcu Europe, u državi koja je dio zapadnog civilizacijskog kruga i koja može opstati samo ako ostane dio tog kruga.
Bosna i Hercegovina nije i ne može biti dio šerijatskog svijeta. Ona je povijesno, kulturno i politički dio zapadne Europe. Svaki pokušaj da se u takvom okruženju gradi islamistička politika nosi rizike koje je teško i zamisliti. To nije samo ideološka pogreška, nego strateška prijetnja koja Bosnu može dovesti u sukob s vlastitim okruženjem, vlastitim partnerima i vlastitim interesima.
PeD | DOMOVINA
