Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja bi se trebala donijeti u Hrvatskom saboru, nije povijesni dokument, nije pravni akt, nije ni politički zaokret. Ona je tek pamflet, predizborni letak, dimna zavjesa kojom se pokušava stvoriti privid da se nešto radi, dok se zapravo sve ostavlja onako kako jest. A kako jest? Loše, stagnirajuće, frustrirajuće i demografski pogubno za Hrvate u BiH.
Najveći problem rezolucije nije ono što piše, nego ono što se namjerno prešućuje. Ustav BiH jamči Hrvatima politička prava. Ona nisu apstraktna, nisu simbolična, nego operativna i obvezujuća. Ali ta prava se ne koriste. Sustavno se zanemaruju. Pretvaraju se u privatni interes jedne stranke i jednog čovjeka. Ime tog čovjeka je Dragan Čović. On je već dva desetljeća zarobio HDZ BiH i hrvatski narod u BiH, pretvorivši politički kapital u osobni i obiteljski biznis. Rezolucija o tome šuti. Šuti jer bi morala priznati da je upravo sadašnja politička arhitektura izvor problema.
Umjesto da se otvori prostor za dijalog i suradnju, rezolucija podiže tenzije. Umjesto da se traže pomirujući tonovi i relaksira situacija rezolucija će radikalizirati odnose i učvrstiti zidove koji već postoje. Rezolucijom se ne žele štiti prava, nego se mobiliziraju emocije u službi izbora koji nam dolaze na jesen. Bez ikakve sumnje rezolucija će radikalizirati hrvatske birače u BiH i usmjerit će ih prema Čoviću. Ona je politički instrument za predstojeće izbore, a ne dokument koji želi promijeniti stvarnost. Njena funkcija je jednostavna: podići temperaturu do usijanja, zategnuti odnose između Hrvata i Bošnjaka i time osigurati politički kapital za čovjeka koji je dvadeset godina vodio promašenu politiku.
Rezolucija nema pravnu snagu. Nije obvezujuća. Ne može promijeniti ustavni okvir BiH. Ne može osigurati provedbu prava. Ne može zaštititi imovinu. Ne može zaustaviti iseljavanje. Sve što može jest stvoriti privid da se nešto radi. A privid je opasan. Jer dok se glumi briga, stvarni problemi ostaju neriješeni. Ova rezolucija, kao i prethodno slične inicijative pojedinaca i grupacija, je politički pamflet koji neće pomoći povratku raseljenih. Mladi i dalje odlaze, a odnosi među narodima pucaju po svim šavovima. Ali akteri rezolucije za tim ne mare. Važno je donijeti rezoluciju i naglasiti politiku Dragana Čovića kao hrvatski nacionalni interes, što nema dodira sa zdravim razumom.
Najopasniji učinak rezolucije jest daljnje zatezanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Umjesto da se traži zajednički jezik, rezolucija će učvrstiti nepovjerenje. Ona je veliki korak koji je miljama udaljen od suradnje, ali je mali korak koji je opasno približava nove sukobe. To dugoročno vodi prema scenarijima disolucije BiH. A disolucija BiH nije hrvatski nacionalni interes i nije rješenje ni za Hrvate u BiH niti za Republiku Hrvatsku. Ona je prijetnja opstanku svih naroda, a posebno Hrvata. Jer Hrvati u BiH ne mogu opstati u izolaciji. Njihova snaga je u suradnji, u institucijama, u ustavnim pravima. Rezolucija ih od toga udaljava.
Politička svrha rezolucije je jasna. Ona je alat u rukama Čovića. Alat u rukama jedne promašene politike i jaka je poluga u održavanu iluzije. Rezolucija neće ničemu poslužiti osim što će biti trik za birače kojima će se po tko zna koji put prodati magla. Ona je pokušaj da se hrvatski narod u BiH još jednom zavede i prevari po tko zna koji put. Poslužit će Čoviću da Hrvate još jednom odvede u slijepu ulicu.
Ako je cilj rezolucije bio osnažiti položaj Hrvata, onda se već sada može reći da je ona promašeno sredstvo. No, ako je cilj bio podići tenzije i osigurati politički kapital Čoviću, onda je rezolucija savršeno pogođena.
Hrvati u BiH ne trebaju rezolucije. Ne trebaju pamflete zamotane u celofan. Marketinški trikovi Hrvatima neće donijeti ništa. Hrvati trebaju politiku kakvu nemaju već duže od 20 godina. Trebaju politiku koja koristi ustavom zajamčena prava. Ta prava postoje, ali se perfidnim igrama zloupotrebljavaju. Hrvatima treba BiH i treba im politika koja podržava institucije BiH, a ne politika koja ih blokira. Hrvati se jasno moraju distancirati od rusko-srpskog utjecaja koji se neskriveno baštini preko odnosa Dodika i Čovića. Hrvatima treba politika koja će graditi nacionalne interese, a ne obiteljske interese onih koji su preko noći postali Hrvati. Treba im politika koja će misliti na budućnost, a ne politika koja se vodi od izbora do izbora.
Sve dok se takva politika ne pojavi, svaka rezolucija bit će samo dimna zavjesa i politički pamflet koji predstavlja samo trik. Svaka deklaracija bit će zabava i performans za narod, a hrvatski narod u BiH ostat će talac jedne stranke i jednog čovjeka. To je suština problema i u njemu se krije istina koja se u rezoluciji skriva. Ti istina treba ponavljati dok se hrvatska politika ne promijeni.
Hrvatski sabor ne bi trebao donositi rezoluciju koja ništa ne znači. Premda je HDZ na čelu s Plenkovićem prepoznao pogubnost rezolucije Domovinskog pokrete, ublažio je njenu krajnje destruktivnu stranu, ali nje uspio spriječiti inicijativu da se rezolucija donese. Da HDZ ima dovoljno mudrosti ne bi trebao glasati za dokument koji neće ništa promijeniti. Ne bi trebao sudjelovati u performansu koji služi samo predizbornim interesima. Ako parlamentarna većina u Hrvatskom saboru želi poslati korisnu poruka, onda to mora biti poruka istine. A ta istina se ogleda u poruci da Hrvati u BiH nisu podanici političkih kasti. Istina se ogleda i u tomu da Hrvati u BiH imaju svoja prava, ali ih ne koriste i zloupotrebljavaju se u dnevno-političke svrhe. Ustav BiH Hrvatima donosi sasvim dovoljno prava i suštinski problem je politici koja ima svrhu potencirati manjak prava kao bi se stvorio kao i mobiliziralo nacionalno biračko tijelo. Zapravo istina se može sažeti u par riječi: vrijeme je za promjenu. Promjena može i treba donijeti nove politike, a ne da se narod prikazuju iluzije u formi pamfleta i političkih trikova. Rezolucija je politički instrument za održavanje te iluzije. A iluzija je najopasnija kada se prodaje kao nada. Nažalost, Hrvati vjerojatno neće ni ovaj put pokazati političke zrelosti da prepoznaju još jednu prevaru koja će samo produžiti njihovu agoniju. Prevaru koja će nastaviti iseljavati mlade a političkoj kasti donositi bogatstvo koje se gomila na grbači naivnog puka.
DOMOVINA
