Bosna i Hercegovina bi mogla biti država po mjeri čovjeka. Mogla bi imati uređen sustav, jasna pravila, institucije koje služe građanima, a ne stranačkim vođama. Mogla bi imati vladavinu prava, demokratske procese, obrazovanje koje stvara stručnjake, sudstvo koje štiti zakon, policiju koja štiti građane. Mogla bi, ali nije. Umjesto toga postala je država po mjeri tri čovjeka – tri politička lidera koji su je privatizirali, podijelili i pretvorili u poligon za vlastite ambicije.
Skandinavske zemlje često se uzimaju kao primjer uređenosti. Ne zato što su bogate – jer Bosna i Hercegovina nikada neće biti Norveška – nego zato što su izgradile sustav u kojem zakon vrijedi za svakoga, u kojem institucije funkcioniraju, u kojem se vlast mijenja, a moć ne nasljeđuje. To je ono što BiH treba, a ne bogatstvo. Treba joj vladavina prava, uređenost zakona i demokratičnost društva. To je temelj svake normalne države.
Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je danas, rođena je u Daytonu 1995. godine. Taj okvir se godinama predstavlja kao „jedino moguć“. Ta fraza služi kao zaklon za nesposobnost političara koji su od početka znali da im takav sustav odgovara. Dayton ima mana, ali nije on stvorio ovakvu državu, – oni jesu. Umjesto da ga pretvore u funkcionalan sustav, pretvorili su ga u izgovor. „Jedino moguće“ postalo je opravdanje za sve što nisu htjeli mijenjati, jer im je ovakav okvir omogućio pljačku, manipulaciju i autokratsku vladavinu.
Ustav BiH kaže jedno, ali praksa pokazuje drugo: Bosna i Hercegovina je profilirana kao podijeljena država s tri jasno prepoznatljiva centra moći. Iz tih centara se upravlja svime – državnom, entitetskom i svakom drugom imovinom, javnim poduzećima, institucijama, medijima, pa i samim životima ljudi. Sustav nije rigidan kao u Sjevernoj Koreji, ali je dovoljno čvrst da onemogući svaku promjenu. Ako ti se ne sviđa kako BiH funkcionira, preostaje ti samo jedno – spakirati kofere i otići u Njemačku. To je naša stvarnost. Iz BiH je u zapadnu Europu otišlo najmanje milijun ljudi. Ne odlaze samo zbog ekonomije. Otišli su jer su shvatili da je sustav koji se prodaje kao demokracija zapravo diktatura etničkih vođa. Otišli su jer ne žele biti dio takvog sustava.
Sarajevo, Banja Luka i Mostar često se spominju kao „centri moći“, ali to je samo politički žargon. Ne upravljaju gradovi državom, nego ljudi koji su ih pretvorili u svoje poligone. A Mostar je najbolji primjer koliko je taj žargon šupalj. Grad koji se godinama predstavlja kao „stolni grad Hrvata“ nije u stanju osigurati ni osnovnu stvar – da njegov gradonačelnik slobodno uđe u istočni dio grada. Kada gradonačelnik vlastitog grada kaže da nije dobrodošao u pola Mostara, onda je jasno da Mostar nije nikakav centar moći. Čović ga je godinama pokušavao pretvoriti u simbol svoje političke dominacije, a završio je s gradom slučajem. Budući da je tako onda je primjerenije reći da je hrvatski centar moći Ljuti Dolac. Gradovi kao centri moći su samo metafore. Pravi centri moću su politički lideri koji vladaju apsolutistički i koji su od države napravili privatnu prćiju.
Bosanskohercegovačka javnost zna tko upravlja državom. Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović već dvadeset godina vladaju vremenom i prostorom. U narodu se kaže da su privatizirali Bosnu i Hercegovinu. To nije nikakvo pretjerivanje, to je činjenica. Kontroliraju sve resurse države i koriste ih za svoje stranačke interesne mreže i osobno bogaćenje. Zloupotrijebili su politički sustav tako da su sve segmente društva pokrili svojim ljudima. Od tužiteljstva, sudstva, policije, do zadnje funkcije na državnoj, entitetskoj, županijskoj i općinskoj razini. Svaka pozicija je pod kontrolom. U BiH ništa ne znači ni doktorat ako nije blagoslovljen iz centra moći. Stvorili su čak i vlastiti „akademski sloj“ – ljude koji su diplome stekli na opskurnim privatnim univerzitetima, a danas upravljaju institucijama kao poslušni izvršitelji volje svojih političkih mentora.
Ono što dodatno razotkriva njihovu konstrukciju „nacionalnog liderstva“ jest činjenica da nijedan od njih nije izrastao iz autentičnog nacionalnog pokreta. Čović se do rata izjašnjavao kao Jugoslaven, što je za hrvatsko nacionalno biće potpuni antipod. Bakir Izetbegović je rat proveo skriven u sefu Narodne banke, daleko od narativa koji danas gradi o „očuvanju naroda“. Dodik je političku karijeru započeo kao deklarirani protivnik nacionalista, a danas se predstavlja kao njihov najglasniji tumač. Njihov nacionalni legitimitet nije izgrađen na povijesti, nego na stranačkim mehanizmima koji su ih postavili na vrh i omogućili im da se predstave kao vođe naroda. To je konstrukcija, a ne stvarnost.
Njihova moć ne počiva na demokraciji. Počiva na potpunoj kontroli nad strankama, institucijama, javnim poduzećima, medijima i vjerskim zajednicama. Upravo preko vjerskih zajednica stvaraju psihološki okvir u kojem se predstavljaju kao zaštitnici naroda. Vjerske zajednice, sa svojim ogromnim utjecajem na manje obrazovan sloj društva, postaju ključni instrument u održavanju njihove vlasti. Tako se stvara privid pluralizma, iako je riječ o tri odvojene diktature – svaka u svom toru, svaka sa svojim podanicima, svaka sa svojom istinom. Tri diktature međusobno suprotstavljene i naoko oprečne, a i suštini potpuno identične, utemeljene na istim principima.
Da je stanje takvo, potvrđuju i međunarodni stručnjaci. Kurt Bassuener, viši suradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC), u svom govoru u američkom Kongresu 2018. godine jasno je rekao: „Politička elita u BiH se sastoji iz veze između politike, biznisa, organiziranog kriminala i medija preko sve tri etničke grupe. Njihovi glavni interesi su: mogu li zadržati sve što pokradu, mogu li ostati na položaju kako bi nastavili krasti, mogu li izbjeći svaku odgovornost, bilo političku ili zakonsku. Ovaj sustav im to dozvoljava. Ništa što im EU može ponuditi nije bolje od toga. I to je razlog što nema nikakvog pomaka naprijed.“
To je suština problema. Tri čovjeka, tri stranke, tri oligarhije i jedna država koja je pretvorena u privatni posjed. Sustav je konstruiran tako da održava njihovu moć, a ne da služi javnom interesu. Zato se promjene ne događaju. Puna su im usta reformi koje nikad ne dolaze. Ali zato korupcija i nepotizam cvjetaju i šire se kao zaraza. Zato ljudi odlaze.
Za Bosnu i Hercegovinu kažu da je u zarobljenom sustavu koji mnogi nazivaju „luđačkom košuljom“. I doista, promjene su gotovo nemoguće dok god tri čovjeka imaju apsolutnu kontrolu nad političkim procesima. Ali jedno je ipak važno reći: vladavina prava nema alternativu. Demokratizacija političkih procesa nije luksuz, nego preduvjet opstanka. Ona neće doći od onih koji vladaju, jer oni nemaju interes da je provedu. Može doći samo od društva koje odbija biti taoc.
Građani Bosne i Hercegovine ne mogu promijeniti Dayton. Ali mogu odbiti logiku diktature. Mogu odbiti poslušnost. Mogu pokazati političku hrabrost i odbaciti strah koji im se godinama usađivao. Mogu prekinuti vladavinu sadašnjih neprikosnovenih autoriteta i mogu poslati u ropotarnicu političke povijesti lidere koji im više od 20 godina rade o glavi. Promjena ne dolazi preko noći, ali može početi onog trenutka kada se prestane vjerovati da je nemoguća.
PeD | DOMOVINA
