Italija i Njemačka javno su podržale Španjolsku nakon što su se u međunarodnim medijima pojavile informacije da su pojedini američki dužnosnici razmatrali mogućnost „suspenzije“ Španjolske iz NATO‑a zbog njezina odbijanja sudjelovanja u američkim operacijama protiv Irana. Vijest je potaknula reakcije u više europskih prijestolnica, iako NATO formalno nema mehanizam za suspenziju članica.
Španjolska je, zajedno s Italijom i Francuskom, odbila dati logističku podršku američkim i izraelskim vojnim aktivnostima prema Iranu, uključujući korištenje zračnog prostora i vojnih baza. Španjolski premijer Pedro Sánchez izjavio je da je Španjolska „pouzdan član NATO‑a“ te da se ne vodi internim e‑mailovima, nego službenim dokumentima Saveza.
Talijanska premijerka Giorgia Meloni poručila je da „NATO mora ostati jedinstven“ i da se članstvo Španjolske ne dovodi u pitanje. Njemačka vlada bila je još izravnija, naglasivši da „španjolsko članstvo nije upitno“ i da Berlin ne prihvaća ideju sankcioniranja europskih saveznika zbog neslaganja oko rata.
Europske reakcije dolaze u trenutku kada više članica EU‑a odbija sudjelovati u američkim vojnim operacijama protiv Irana, pozivajući se na međunarodno pravo i potrebu deeskalacije.
Ovaj slučaj nije tek diplomatska epizoda. On je simptom dubljeg procesa koji traje godinama: rascjepa između europskih članica NATO‑a i Sjedinjenih Država.
Već smo ranije pisali o mogućnosti da se Savez nađe u situaciji u kojoj bi Europa ostala u NATO‑u, a SAD iako njegova ključna sila krenuo vlastitim putem. Ovakve reakcije Italije i Njemačke, gdje nedvosmisleno staju uz Španjolsku samo je dolijevanje ulja na vatru na ionako veliko nesuglasje između Trumpove administracije i većine članica NATO-a iz Europe vezano za odnose u Savezu.
Kriza NATO saveza čini se nije nikad bila očitija. SAD i dio europskih članica više nemaju zajedničku strategiju. Europa odbija rat protiv Irana, dok Washington očekuje bezuvjetnu podršku. Prijetnja suspenzijom Španjolske od strane SAD-a, iako pravno neprovediva, pokazuje ton komunikacije i ozbiljnost odnosa u NATO-u. Čim se uopće razmatra takva ideja, to znači da je povjerenje ozbiljno narušeno.
Po prvi put se najvažnije članice NATO-a iz Europe: Italija, Njemačka, Francuska i Španjolska, zajednički, usuglašeno konfrontiraju „željama“ SAD-a. Ove zemlje ne nastupaju kao pojedinačne države, nego kao politički front koji odbija američke zahtjeve.
Trumpova administracija naviknuta na poslušnost europskih saveznika ima sve manje strpljenja i sve jasnije pokazuje nervozu zbog europskih prigovora. S druge strane vlade većine europskih zemalja, a pogotovo onih najsnažnijih, sve učestalije pokazuju zube američkim ultimatumima
NATO je desetljećima funkcionirao na pretpostavci da su interesi SAD‑a i Europe usklađeni. Danas ta pretpostavka očito više ne stoji. Europa želi stabilnost, trgovinu i diplomatske kanale, dok SAD svoje interese želi eksponirati kroz vojne intervencije. Koriste svoju poziciju u NATO-u i neskriveno vrše pritiske na saveznike.
Ovaj slučaj pokazuje da se jaz produbljuje. Ako se trend nastavi, NATO će se sve teže predstavljati kao jedinstven i koherentan savez.
Ono što se dogodilo sa Španjolskom nije izolirani incident. To je signal da se unutar NATO‑a vodi tihi, ali ozbiljan sukob oko toga tko određuje smjer Saveza i čiji se interesi štite.
Europa sve glasnije govori da neće slijepo slijediti američke vojne avanture što Washington ne prima sa razumijevanjem nego sve otvorenije pokazuje frustraciju.
U takvom okruženju, pitanje raspada NATO‑a više nije na razini teorije nego ovakvi incidenti i nesuglasja predstavljaju realnu mogućnost da se NATO u velikoj mjeri preoblikuje.
PeD | DOMOVINA
