Mirsad Hadžikadić ili ne razumije politiku i bosanskohercegovačke realnosti, ili je izraziti bošnjački unitarist koji se opet ne snalazi u prostoru i vremenu, jer je unitaristička Bosna i Hercegovina utopija.
Čelnik Platforme za progres, Mirsad Hadžikadić, na svom je Facebook profilu uputio teške optužbe na račun ministra vanjskih poslova BiH, Elmedina Konakovića, zbog njegove izjave da razumije Čovića i što se slaže da nije fer da Bošnjaci biraju dva predstavnika u Predsjedništvu BiH. Hadžikadić prigovara Konakoviću da ne razumije Ustav, demokraciju ni slovo Daytona te mu spočitava nedostatak vizije bosanskohercegovačke politike.
U svojoj objavi na Facebooku Hadžikadić navodi da su nacionalističke politike susjeda pomjerale granice, dok domaći političari nisu učinili ništa za uspostavljanje građanske države.
Hadžikadić tvrdi da Konaković, podržavajući Čovića, zapravo podržava stvaranje trećeg entiteta i raspad Bosne i Hercegovine.
Hadžikadić ne negira postojeće probleme, ali u duhu izrazitog unitarizma postavlja pitanja o njihovom rješavanju. Po njemu, hrvatske frustracije i interesi naroda nisu ispred interesa njegove unitarističke Bosne i Hercegovine. Zagovara interes građana te Bosnu i Hercegovinu vidi kao građansku državu, u kojoj će prvenstveno građani biti nositelji ravnopravnosti. Smatra da bi u takvom sustavu zadovoljstvo pronašli i svi narodi.
Ovo je u suštini srž Hadžikadićeve objave i njegovo viđenja Bosne i Hercegovine.
U čemu Hadžikadić griješi? U svemu, osim možda u jednom, Čović zaista ima ambiciju stvoriti treći entitet, po uzoru na Dodika, čime bi narušio cjelovitost Bosne i Hercegovine.
Međutim, to Hadžikadiću ne daje za pravo da jednom narodu nameće svoje unitarističke ambicije. Hrvatski narod ima pravo birati svoje predstavnike u tijelima vlasti, neovisno o Ustavu i slovu Daytona. Čak i ako Ustav potvrđuje Hadžikadićevo tumačenje, konstitutivni narodi poput Hrvata imaju pravo tražiti njegovu korekciju. Samo načelo da jedni biraju političke predstavnike drugima krajnje je nedemokratski čin. Takva samovolja svojstvena je diktaturama, režimima i političkim sustavima koji su tretirani kao izopačeni.
Temeljna Hadžikadićeva greška leži u njegovoj tvrdnji da je država iznad svih nas, odnosno da je država nositelj suverenosti. Teško je povjerovati da čelnik Platforme za progres ne zna da su narodi nositelji suverenosti te da države nastaju i nestaju. Nijedna država, pa ni Bosna i Hercegovina, nije bogom dana. Kroz povijest, Bosna je bila i veća i manja od ove današnje, a u određenim razdobljima nije ni postojala. Teritorijalni okvir mijenjao se, ali su narodi uvijek bili tu, čak i kada su mijenjali imena i stvarali nove nacije.
Ono što je važno jest da u BiH danas postoje tri naroda: Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Oni su suvereni i zajedno čine Bosnu i Hercegovinu. Ne postoji bosanskohercegovački narod, već postoji beha nacija u političkom smislu, što ne stavlja državu iznad svega i svih.
Hadžikadić to zna. Nije naivan, ali se pravi nevješt. Ovakvim spinovima dodvorava se bošnjačkom biračkom tijelu, jer jedino tako može pridobiti pažnju manipuliranog bošnjačkog naroda. Da su Bošnjaci dovedeni u zabludu, najbolje se vidi na društvenim mrežama, gdje svatko može objavljivati bez selekcije, za razliku od mainstream medija koji ipak filtriraju informacije. Bošnjaci su indoktrinirani da Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svetu kravu, nadnaravno biće koje je iznad svih, što je i srž Hadžikadićeve besjede.
Uz to, Bošnjacima je predstavljena priča da u BiH nema Srba ni Hrvata, već samo bosanski pravoslavci i bosanski katolici. No, Bošnjaci za sebe nikada neće reći da su bosanski muslimani. Sve je to dio unitarističke bošnjačke politike kojom se želi stvoriti jedinstven bosanskohercegovački narod s političkim sustavom “jedan čovjek – jedan glas”.
Ovakvi bošnjački unitaristički pokušaji su ne samo neprihvatljivi, nego i besmisleni – politika koja BiH vodi prema disoluciji.
Srbi su već ranije odlučili da ih Bosna i Hercegovina ne zanima. Uzeli su svoj dio kolača, a može se reći i dio koji im ne pripada, pa su time zadovoljni. No, ta im strategija neće donijeti potpunu neovisnost, iako su na nju računali. Ova priča o Srbima izlazi iz okvira teme, pa je zasad ostavljamo po strani.
Na kraju se čini da jedini integrativni faktor Bosne i Hercegovine leži upravo na hrvatskom narodu. Istina, dio Hrvata kopira Dodika i teži tome da uz miraz napusti BiH. Jedini način da se to ne dogodi jest uspostavljanje političke ravnoteže i priznavanje jednakih prava Hrvatima, kao što ih imaju i ostali konstitutivni narodi.
Pojedine bošnjačke politike, uključujući Hadžikadićevu, uporno pokušavaju Hrvatima ogaditi Bosnu i Hercegovinu, čime ih svjesno ili nesvjesno guraju izvan BiH. Nažalost, taj im pristup dobro uspijeva, jer čini se među Hrvatima raste raspoloženje za razdruživanje. Važno je shvatiti da postoji točka iza koje više nema povratka, a Hadžikadić i njemu slični upravo guraju Hrvate prema toj točki.
Čovićev model ustroja Bosne i Hercegovine ne ostavlja mnogo nade za njen opstanak. Međutim, bošnjačka unitaristička politika ne pokazuje namjeru razabrati žito od kukolja; ona ostaje usmjerena ka pretvaranju BiH u ekskluzivni bošnjački entitet, u kojem bi Hrvati i Srbi bili građani drugog reda.
Takvim pristupom čak i oni Hrvati koji nikada nisu podržavali Dodika i srpsku politiku mogu se okrenuti prema srpskoj opciji, videći je kao jedinu ispravnu. To bi učinili teška srca, ali bi možda postalo jedino preostalo rješenje.
PeD | DOMOVINA
