U Modranu kod Dervente uklonjen je spomenik poginulim pripadnicima 103. brigade HVO-a. Vijest je izazvala dvije potpuno suprotne reakcije: s jedne strane slavodobitno likovanje Draška Stanivukovića, koji uklanjanje predstavlja kao “pobjedu razuma”, a s druge strane ogorčenu osudu Koordinacije udruga HVO-a, koja tvrdi da je riječ o brisanju hrvatskih žrtava i pokušaju da se zatru tragovi Hrvata u derventskom kraju. No, iza ove razmjene priopćenja krije se mnogo dublja priča – priča o političkom licemjerstvu, selektivnoj hrabrosti i dugogodišnjoj šutnji onih koji su se trebali prvi oglasiti kada je to bilo najvažnije.
Uklanjanje spomenika HVO-u u Modranu nije iznenađenje. Nalazio se na teritoriju Republike Srpske, na prostoru s kojeg su Hrvati protjerani i gdje nemaju nikakvo administrativno, političko ni institucionalno uporište. Spomenik je sadržavao hrvatske nacionalne simbole, a njegov oblik – slovo U – bio je dovoljan da izazove političku alergiju u sredini koja i danas živi u narativu o “ustaškim prijetnjama”. U tehničkom smislu, uklanjanje je bilo očekivano, pogotovo nakon što su u Republici Hrvatskoj uklonjeni spomenici srpskim vojnicima s četničkom ikonografijom. Ovo je, dakle, ogledalo: svatko uklanja ono što smatra prijetnjom vlastitom identitetskom hiru.
Koordinacija udruga HVO-a sada se oglasila s dramatičnim priopćenjem, osuđujući rušenje spomenika i prozivajući Stanivukovića. Govore o “povijesnom pamćenju”, “žrtvama”, “dostojanstvu”, “brisanjima tragova Hrvata”. Sve to zvuči snažno, emotivno, gotovo pravednički. No postoji jedan problem: sve te riječi padaju u vodu onog trenutka kada se prisjetimo da su iste te udruge godinama šutjele pred najtežim političkim poniženjem koje je hrvatski narod u BiH doživio – poniženjem koje je došlo iz vlastitih redova.
Jer upravo je politički mecena tih udruga, čovjek kojem se klanjaju kao “stožernom autoritetu”, u parlamentu Republike Srpske izgovorio rečenicu koja će ostati zapisana u povijesti: “Čuvajte Republiku Srpsku.”
To nije bila omaška. To nije bio diplomatski gaf. To je bila politička poruka, jasna i glasna. Poruka koja je odjeknula kao šamar svim hrvatskim braniteljima koji su ginuli upravo od ruku vojske Republike Srpske. Poruka koja je bila u potpunoj suprotnosti s interesima hrvatskog naroda u BiH. Poruka koja je bila u skladu samo s interesima uske oligarhijske skupine koja sanja o podjeli BiH i vlastitom komadu teritorija, dok se hrvatski narod u Posavini, Krajini i srednjoj Bosni pretvara u statističku fusnotu.
I gdje su tada bile braniteljske udruge?
Nigdje. Nijedne osude. Nijednog priopćenja. Nijednog glasa.
Šutnja je bila glasnija od bilo kakvog proglasa.
Zato danas njihova osuda uklanjanja spomenika zvuči prazno. Ne zato što spomenik nije važan, jeste, važan je. Ne zato što hrvatske žrtve ne zaslužuju pijetet. One ga zaslužuju i te kako. Nego zato što je moralna vjerodostojnost onih koji se sada javljaju odavno potrošena.
Jer kako možeš osuđivati rušenje spomenika hrvatskim braniteljima, a istovremeno šutjeti kada tvoj politički pokrovitelj brani Republiku Srpsku, entitet koji je te iste branitelje ubijao, protjerivao i zatirao?
Kako možeš govoriti o “povijesnom pamćenju”, a zaboraviti povijesnu rečenicu izrečenu u Banjoj Luci?
Kako možeš prozivati Stanivukovića, a ne smiješ ni spomenuti Čovića?
To je suština licemjerstva.
To je kao da Volodimir Zelenski u ruskom parlamentu kaže: “Čuvajte Donbas”, a ukrajinske braniteljske udruge to prešute i onda se oglase tek kada Rusi u Donbasu sruše spomenik ukrajinskim borcima. Apsurdno. Neodrživo. Moralno neobranjivo.
I zato je priča o Modranu mnogo više od priče o jednom spomeniku. To je priča o tome kako se hrvatske žrtve u BiH koriste selektivno, kada to odgovara političkoj agendi. Priča o tome kako se braniteljske udruge pretvaraju u megafone jedne stranke. Oba priča jasno govori o tome kako su „stožerne“ udruge šutjele onda kada su trebale vrištati, a govore reda radi sada kada je već kasno. Isprazno i bez značaja.
Spomenik u Modranu može se ponovno podići. Ali to neće imati smisla ako se prije toga ne podigne moralna kičma onih koji tvrde da brane hrvatske interese. Jer bez tog čina i novi spomenik će ostati kamen bez duše. Kamen u službi jedne izopačene politike kojoj potporu daju oni koji bi zadnji trebali. Braniteljske udruge su u sprezi s promicateljem Republike Srpske i njenih interesa, ali nikako nisu i ne mogu biti glas napaćenog hrvatskog naroda nad kojim je Republika Srpska počinila zločin ravan genocidu.
DOMOVINA
