Slučaj Zlatka Dalića i njegova ostavka ovih je dana podigao mnogo prašine u hrvatskoj javnosti. Posebno je zanimljivo promatrati kako obični ljudi reagiraju na njegov odlazak, s koliko emocija, ali i s koliko nogometnog neznanja komentiraju kraj jednog izbornikova ciklusa. Dalić nosi karizmu osvajača dviju medalja sa svjetskih prvenstava i drugog mjesta u Ligi nacija. To su uspjesi koji mu se ne mogu oduzeti. Ali kao i svaki izbornik na klupi bilo koje reprezentacije, podložan je kritici. I to ne samo kritici navijača, nego i kritici struke. Čak i mnogo bolji treneri od njega bili su osporavani. Većina kritika upućenih Daliću stoji, jer uz velike uspjehe, bez obzira koliko se ti uspjesi pripisuju sreći, a u tome ima istine, Dalić je imao i niz utakmica u kojima je rasprodavao ugled hrvatske reprezentacije. Posebno bole visoki porazi od Španjolske i Engleske. Bolio je i zaboravljeni poraz od 0:3 protiv Austrije u Osijeku. Hrvatska je gubila ili igrala neriješeno protiv reprezentacija koje su bile daleko slabije rangirane na FIFA ljestvici. To se događa i najvećima, ali problem nije samo u rezultatu. Problem je u igri.
Dalić je stvorio reprezentaciju koja je znala odigrati velike utakmice, koja je znala nadigrati najjače momčadi svijeta. Ali je stvorio i reprezentaciju koja je prečesto izgledala jalovo, sporo, bez ideje, bez okomitosti, bez agresije. Hrvatska je u mnogim utakmicama izgledala kao momčad koja se boji vlastite lopte. Jalovi pasovi u zadnjoj liniji, vraćanje lopte golmanu, izostanak okomitosti i šuta na gol, sterilnost u završnici. To nije bio incident, nego obrazac. Primjerice, na aktualnom Svjetskom prvenstvu protiv Paname Hrvatska u prvih 45 minuta nije uputila ni jedan jedini šut prema golu. Ne šut u okvir, nego šut uopće. S druge strane, reprezentacije koje se smatraju svjetskim vrhom znale su protiv slabijih protivnika zabiti po tri gola u prvih desetak minuta. To je ta razlika koja odvaja prosječne od jakih. Dalić je često isticao kako je Hrvatska druga reprezentacija svijeta po rezultatima u 21. stoljeću. Statistički je to točno. Ali takav status nosi obvezu. Ako si svjetski vrh, moraš to pokazivati. Ne uvijek, ali često. Hrvatska to pod Dalićem nije radila. Pogotovo u zadnje vrijeme.
Drugi veliki problem bila je selekcija. Dalić je forsirao zaslužne igrače, gurao nedovoljno oporavljene u prvih jedanaest, držao se imena umjesto forme. To je rezultiralo time da je Hrvatska, koja inače prima malo golova, na ovom prvenstvu primila sedam golova u četiri utakmice. Pet je, kako je sam Dalić rekao, dala sama sebi. To je izbornikova odgovornost. Ne samo igrača. Treći problem bila je komunikacija. Dalić je prečesto tražio alibi, prečesto govorio o nepravdi, o FIFA-i, o sudačkim odlukama. Veliki treneri ne traže izgovore. Oni preuzimaju odgovornost.
Zanimljivo je promatrati reakcije navijača. Mnogi ga brane bez trunke uvažavanja argumentiranih kritika. Kredit koji je stekao medaljama za njih je još uvijek debelo valjan. Ali činjenice pokazuju da je potrošen. Ne treba biti nezahvalan prema Dalićevim uspjesima, ali pozicija izbornika ne trpi improvizacije. Zbog grešaka i neispunjenih očekivanja otišao je i veliki Ćiro. I Dalić je morao znati da mu se neće vječno tolerirati površnost. Ali sljepoća i nacionalni zanos kod mnogih pretvorili su ga u nacionalnog heroja kojem je sve dozvoljeno. Svjetski nogomet o Daliću misli drukčije. Nijedan klub iz Liga petice nije pokazao interes za njim. Nije bio kandidat ni za jednu ozbiljnu klupu. Nije bio u izboru najboljih trenera. Struka ga ne vidi kao vrhunskog i to je činjenica koju mnogi nisu u stanju akceptirati.
Odlazak je došao tiho. Dalić nije smijenjen. Istekao mu je ugovor, ali detalji oko razlaza nisu objašnjeni. To je otvorilo prostor za nagađanja. Je li postavio uvjete koje HNS nije mogao prihvatiti. Je li HNS procijenio da je vrijeme za promjenu. Je li sam odlučio otići. Ako je vjerovao u budućnost reprezentacije, zašto je otišao. Ako je mogao ostati koliko želi, zašto nije. To su pitanja na koja javnost neće dobiti odgovor.
Posebno je zanimljivo da je više buke izazvao njegov nasljednik nego njegov odlazak. Slaven Bilić je najčešće spominjano ime. Dio javnosti ga napada kao da je on smijenio Dalića. To je apsurd. Bilić je trener s najboljom statistikom u povijesti reprezentacije. Osvajao je 2,2 boda po utakmici. Drugi je Čačić s 1,8. Dalić je na 1,7, u rangu Ćire. Bilić je bio izbornik koji je uveo Modrića, Eduarda, Ćorluku, Lovrena. Pobjeđivao je Engleze i Nijemce. Ima međunarodni staž. Ima autoritet. Ima karizmu. Ali dio javnosti ga napada jer ga doživljava kao “nedovoljno domoljubnog”. To je besmisleno. Izbornik reprezentacije treba biti čovjek koji zna nogomet. Hrvatska bi mogla dovesti i stručnjaka iz Srbije. Nogomet nije ideološka kategorija.
Igor Štimac je to jasno rekao: “Naš Slaven Bilić je prije svega Hrvat i domoljub, član prve vatrene generacije koja je stvarala kult vatrenih. Bio je izbornik koji je uspješno proveo smjenu generacija uvodeći mlade Modrića, Eduarda, Ćorluku, Lovrena i mnoge druge u nacionalnu vrstu. Deklasirao je Njemačku na EP i odveo nas do četvrtfinala, unesrećio Engleze na Maksimiru i posebno na Wembleyu u utakmici koja nama nije značila ništa, a Englesku je eliminirala iz plasmana na veliko natjecanje. Stvarao je temelje budućih uspjeha vatrenih.” Time je Štimac začepio usta svima koji su pokušali od Bilića napraviti slučaj prije nego je uopće preuzeo reprezentaciju.
U cijeloj priči postoji još jedna dimenzija. Dio hrvatskih medija, pogotovo lijevo orijentiranih, slavi Dalićev odlazak. Ne zato što analiziraju nogomet, nego zato što je Dalić bio simbol nacionalnog identiteta. Njegove medalje donosile su suze radosnice naciji koja je mala, ali ponosna. Taj dio javnosti teško se miri s nacionalnim simbolima. Svaki poraz nacionalne ideje dočekuju s oduševljenjem. To je refleks koji nema veze s nogometom. Ne treba slaviti Dalićev pad, ali s punom dozom racionalnosti treba reći da je bilo vrijeme da ode. U zadnje četiri godine nije imao čime impresionirati. Možda je i sam osjetio da je generacija potrošena i da Hrvatska nema kapacitet s novim igračima doći do velikih uspjeha. Možda je zato otišao.
Navijači žele vidjeti dobru igru reprezentacije. Medalja je lijepa, ali manje važna. Put do medalje može voditi preko jednog odbijanca, jednog promašenog ili obranjenog jedanaesterca. Za medalju je potrebna luda sreća. Ali dobra igra nije sreća. Ona je sustav. Ona je ideja. Ona je identitet. Ako Bilić to vrati, bit će uspješan. Ako ne, bit će kritiziran kao i svi prije njega. A sreća, kad dođe, dođe onima koji daju sebe za nogomet.
PeD | DOMOVINA
