Kada se govori o Agendi 2030 Ujedinjenih naroda i vizijama koje promovira Svjetski gospodarski forum (WEF), kod mnogih se javlja zabrinutost koja nije plod mašte. Iako se u javnosti sve kritike često pokušavaju diskreditirati kao „teorije zavjere”, činjenica je da ti centri moći sami, potpuno javno, objavljuju svoje dokumente, knjige i planove, poput koncepta „Velikog resetiranja”.
Oni ne kriju da žele preoblikovati svijet, a mehanizmi kojima to pokušavaju ostvariti kod mnogih izazivaju zabrinutost jer zadiru u pitanja slobode, privatnosti i prava pojedinca.
Centralizacija kontrole i tehnokracija
Glavna ideja vodilja ovih elita jest da su problemi modernog svijeta, poput klimatskih promjena, pandemija ili ekonomskih kriza, previše složeni da bi se prepustili odlukama običnih građana na demokratskim izborima. Rješenje koje se sve češće nudi jest tehnokracija, sustav u kojem ključne odluke ne donose izabrani predstavnici naroda, nego stručnjaci, financijski centri moći i tehnološke elite.
Demokracija kakvu smo godinama poznavali, ne kao savršen model jer to nije, nego kao model koji se pokazao najmanje lošim, postupno bi mogla biti potisnuta sustavom u kojem najvažnije odluke donose oni koje građani nikada nisu birali.
Kroz uvođenje digitalnih identiteta, programibilnog digitalnog novca središnjih banaka (CBDC) i sustava društvenog bodovanja, sličnog onome koji već postoji u nekim državama (Kina), stvara se infrastruktura u kojoj se neposlušnost može kažnjavati jednim klikom. Blokiranjem računa, ograničavanjem pristupa određenim uslugama ili drugim administrativnim mjerama stanovništvo se može usmjeravati prema ponašanju koje sustav smatra poželjnim.
Ono što zabrinjava nije sama tehnologija, jer ona može biti korisna i olakšati svakodnevni život, nego mogućnost njezine zloupotrebe. Svaki alat koji državi ili velikim centrima moći omogućava detaljan uvid u financije, kretanje i navike građana može postati sredstvo pritiska na one koji misle drukčije. Povijest pokazuje da se moć rijetko dobrovoljno odriče takvih mogućnosti kada ih jednom stekne.
Gubitak privatnog vlasništva i neovisnosti
Krilatica WEF-a koja je izazvala najviše pozornosti i podijelila javnost glasi: „Nećete posjedovati ništa i bit ćete sretni.”
Upravo je ta rečenica kod mnogih ljudi izazvala duboku nelagodu. Povijest nas je naučila da prema velikim društvenim projektima koji obećavaju sigurnost, blagostanje i pravednije društvo treba pristupati s oprezom. Mnogi su sustavi kroz povijest privlačili ljude velikim obećanjima, ali su se kasnije pretvarali u strukture koje su sve više ograničavale slobodu pojedinca.
Zbog toga dio javnosti s nepovjerenjem promatra i današnje globalne projekte koji tvrde da imaju rješenja za gotovo svaki problem suvremenog čovjeka.
Dugoročni cilj ekonomske politike koju promiču pojedini globalni krugovi jest pretvaranje svega u uslugu, odnosno model poznat kao ekonomija dijeljenja ili rentijerski kapitalizam.
Razlika između vlasništva i trajnog korištenja tuđih usluga nije samo ekonomsko pitanje. Vlasništvo čovjeku daje određenu razinu neovisnosti o državi, korporacijama, bankama i drugim centrima moći. Što je pojedinac manje samostalan, to postaje osjetljiviji na odluke koje donose drugi.
Kada čovjek ne posjeduje svoju kuću, svoju zemlju, svoj automobil ili svoj alat, on postupno gubi ekonomsku neovisnost. Čovjek bez vlasništva postaje ovisan o sustavu koji mu omogućava pristup osnovnim resursima. Ako se građani usprotive takvom sustavu, mogu izgubiti pristup uslugama o kojima ovise. A gubitak pristupa resursima ne znači samo ekonomsku nesigurnost nego i ozbiljno ograničavanje osobne slobode.
Udari na samu ljudsku narav i identitet
Ono što nas možda najviše treba zabrinuti jest mogućnost da se pod pritiskom tehnološkog razvoja počne mijenjati samo razumijevanje čovjeka. Koncept transhumanizma, koji pojedini mislioci i krugovi okupljeni oko WEF-a otvoreno promiču, polazi od ideje da se čovjek može unaprijediti tehnologijom, umjetnom inteligencijom i biološkim inženjeringom.
Njihov pogled na ljudsko biće često polazi od pretpostavke da je čovjek sustav koji se može analizirati, optimizirati i nadograđivati. Tehnološki napredak sam po sebi nije problem. Problem nastaje onda kada čovjek prestane biti cilj razvoja, a postane objekt eksperimentiranja i upravljanja.
Pitanje nije samo tehnološko nego i filozofsko. Ako čovjek postane skup podataka, bioloških funkcija i algoritama koje je moguće optimizirati, tada se otvara pitanje što ostaje od njegove duhovnosti, moralne odgovornosti i slobodne volje. Upravo zato rasprave o transhumanizmu daleko nadilaze razvoj novih tehnologija i zadiru u samo razumijevanje ljudske naravi.
U tom hladnom, algoritamskom svijetu sve postaje mjerljivo, kontrolirano i optimizirano za potrebe sustava. Čovjek se sve manje promatra kao jedinstvena osoba, a sve više kao dio velikog mehanizma kojim treba učinkovito upravljati.
Hoćemo li biti bespomoćni?
Mali čovjek možda će se osjećati nebitno i bespomoćno u usporedbi s milijardama dolara i utjecajem koji posjeduju veliki globalni centri moći, ali povijest je pokazala da je svaki totalitarni sustav pao onog trenutka kada je izgubio kontrolu nad umom pojedinca.
Oni imaju novac, medije, tehnologiju i politički utjecaj, ali imaju i jedan ogroman problem: ljudski duh je nepredvidiv.
Sustavi koji pokušavaju potpuno upravljati društvom često polaze od pretpostavke da se ljudsko ponašanje može predvidjeti i kontrolirati. Međutim, povijest iznova pokazuje da se čovjek ne može svesti na broj, statistiku ili podatak u nekoj bazi. Uvijek postoji prostor za slobodnu odluku, otpor i odbacivanje nametnutih obrazaca.
Ono što nas čini ljudima upravo je sposobnost da kažemo: „Meni je ovo neprihvatljivo.“ Dok god održavamo kritičku svijest, odbijamo slijepo prihvaćati nametnute narative i čuvamo svoje temeljne vrijednosti u krugu obitelji i zajednice, postoji mogućnost otpora.
Jednostavno rečeno, ljudi mogu pružiti otpor. Moćnici mogu planirati strategije, donositi programe i oblikovati dugoročne vizije, ali povijest nikada nije bila potpuno u njihovim rukama. Na kraju su ljudi ti koji pišu stranice vlastitog života i koji uvijek, prije ili kasnije, počinju težiti slobodi.
No postavlja se pitanje gdje će se odlučivati ishod tog sukoba. Mogu li mali narodi zaustaviti procese koji se oblikuju u najvećim političkim, gospodarskim i tehnološkim središtima svijeta?
Tko će pružiti otpor?
Povijest je do sada pokazala da postoje određeni geopolitički zakonitosti koje male države ne mogu ignorirati. Sudbina sadašnje civilizacijske krize neće se odlučivati u malim zemljama i među malobrojnim narodima. Velike zapadne nacije posjeduju kritičnu masu stanovništva, gospodarsku snagu, intelektualni kapacitet i institucionalnu dubinu potrebnu za pružanje ozbiljnog otpora globalnim tehnokratskim procesima.
Ako se ti stupovi slome, male zemlje, bez obzira na svoje iskustvo i tradiciju, jednostavno neće imati ekonomsku, političku ni tehnološku snagu da samostalno promijene smjer događaja.
Kada se promatra povijest velikih civilizacijskih promjena, jasno je zašto se sudbina ovakvih procesa uglavnom odlučuje u najutjecajnijim državama svijeta. Zapad je kolijevka modernog poimanja individualnih sloboda i upravo će Zapad odigrati ključnu ulogu u određivanju smjera kojim će se razvijati buduće društvo.
Unatoč trenutačnoj krizi i sve snažnijem zagovaranju različitih globalnih agendi, upravo na Zapadu, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama i vodećim europskim državama, postoji najdublje ukorijenjena tradicija individualnih sloboda, ustavnih prava i građanskog otpora. Te vrijednosti nisu nastale preko noći. One su rezultat stoljeća političkih, društvenih i intelektualnih borbi tijekom kojih su građani postupno ograničavali moć države i širili prostor osobne slobode.
Kada se u SAD-u ili velikim europskim nacijama pokrene otpor prema digitalnom novcu, cenzuri ili drugim oblicima centralizirane kontrole, iza tog otpora ne stoje pojedinci nego milijuni građana, nezavisni mediji, pravnici, akademska zajednica, civilno društvo, pa čak i dijelovi političkih i gospodarskih elita koji ne žele dodatnu koncentraciju moći u rukama globalnih institucija.
Mali narodi često imaju razvijen instinkt za preživljavanje i snažan osjećaj očuvanja vlastitog identiteta, ali nemaju dovoljno političke, gospodarske ni tehnološke snage za oblikovanje globalnih procesa. Mogu im se prilagođavati, mogu im se djelomično odupirati, ali ih teško mogu samostalno zaustaviti ili preusmjeriti.
Ako Zapad prihvati model sve snažnije tehnokratske kontrole, tada će se takvi obrasci, prije ili kasnije, preliti i na manje države. To se neće dogoditi nužno silom, nego kroz gospodarske veze, međunarodne sporazume, financijske instrumente i tehnološke standarde koji postupno postaju globalni.
Povijest nas uči da mali narodi rijetko određuju smjer velikih civilizacijskih tokova. Najčešće žive s posljedicama odluka koje su donesene negdje drugdje.
Ako na Zapadu prevlada model sveobuhvatne digitalne kontrole, male zemlje će se prije ili kasnije suočiti s pritiskom da prihvate iste obrasce kako bi ostale uključene u međunarodne gospodarske i financijske tokove. S druge strane, ako dođe do ozbiljnih političkih i društvenih potresa u velikim zapadnim državama, njihovi će se učinci također preliti na ostatak svijeta kroz gospodarske krize, migracijske valove i sigurnosne izazove.
Zbog toga se pitanje budućnosti slobode neće rješavati samo u malim državama. O njemu će se u velikoj mjeri odlučivati u političkim, gospodarskim i tehnološkim središtima Zapada.
Očuvanje čovjeka u vremenu loma
Iako male nacije ne mogu značajno promijeniti smjer u kojem se kreću ova civilizacijska kola, to nimalo ne umanjuje važnost pojedinca. Bitka za ljudskost, koja se na globalnoj razini vodi između velikih sila, institucija i centara moći, na osobnoj se razini vodi u svakom čovjeku.
Velike političke bitke možda će se voditi u Washingtonu, Bruxellesu, Berlinu ili Parizu, ali odluka hoće li pojedinac pristati na gubitak vlastite slobode uvijek ostaje osobna. Nijedan sustav, ma koliko moćan bio, ne može u potpunosti pokoriti čovjeka koji je odlučio sačuvati vlastitu savjest, kritičko promišljanje i svijest o vlastitom dostojanstvu.
Dok god postoje pojedinci koji ne odustaju od slobodne volje, koji odbijaju slijepo prihvaćati nametnute istine i koji zadržavaju sposobnost razlikovanja slobode od poslušnosti, nijedna agenda nema potpunu pobjedu.
Povijest pokazuje da su se politički sustavi uzdizali i padali, granice država mijenjale, a ideologije dolazile i odlazile. Ono što je ostajalo bila je trajna ljudska težnja za slobodom.
Možda se sudbina velikih procesa doista neće odlučivati u malim državama. Možda će se ključne bitke voditi daleko od nas. No očuvanje ljudskog duha i ljudskog dostojanstva uvijek započinje na istom mjestu, u čovjeku koji je odbio prestati biti čovjek.
Perica DUJMENOVIĆ
