Iako već dugo živimo izvan izravnih ratnih dešavanja svaka priča o ratu čovjeka ponuka da se referira. Da izrazi svoje proturatne osjećaje. Da upozori kako rat donosi samo zlo. Jer nije rat samo neposredno ratno djelovanje zaraćenih vojski, nego rat ima svoj nastavak, isprepleten traumama, koji traje dugo u mirnodopsko vrijeme.
Priča s portala domovina.ba na temu branitelja i svjedočanstvo ratnog veterana podsjetila me na antiratni roman „Povratak“ Eriha Marija Remarka (Erich Maria Remarque) koji je nastao još 1931. godine, a koji govori o mladim njemačkim vojnicima koji se nakon završetka Prvog svjetskog rata vraćaju s bojišta svojim kućama.
U mojem sjećanju posebno je ostala skupina suboraca koji zajedno kreću u povratak. Preživjeli su rovove, granatiranja, glad, strah i smrt svojih prijatelja. Nakon godina provedenih između života i smrti, vjerovali su da će se povratkom kući završiti i njihova patnja.
Ali dogodilo se nešto što nisu očekivali. Rat je završio, a njihov unutarnji rat tek je počinjao. Vratili su se u poznate gradove, među svoje obitelji, prijatelje i susjede. Sve je naizgled bilo isto, ali oni više nisu bili isti ljudi.
Oni koji nisu bili na bojištu često nisu razumjeli njihovu šutnju, njihove nemire i sjećanja. Neki nisu ni željeli znati što su proživjeli. Društvo je od njih očekivalo da jednostavno zaborave rat i nastave živjeti normalno kao i prije odlaska na front. Svijet je možda izgledao normalno, ali kako da se oni uklope u taj svijet kada je normalnost iz njihove perspektive razbijena unutar njih samih.
Kako su mogli zaboraviti prijatelje koji su poginuli pokraj njih?
Kako zaboraviti noći u rovovima, strah od sljedeće granate, ranjene suborce i posljednje riječi onih koji se nikada nisu vratili? Kako ponovno vjerovati u život kada si godinama gledao kako se ljudski životi gase?
Vratili su se iz rata, ali rat nije izašao iz njih.
Autor romana kroz sudbine svojih junaka pokazuje da završetak rata ne znači i završetak ljudske patnje. Rat ne uništava samo ljudska tijela. On razara povjerenje, mladost, snove i unutarnji mir. A kada rat završi, njegovi se ožiljci prenose i na obitelji, djecu i buduće naraštaje.
Kada sam prije gotovo pedeset godina čitao roman „POVRATAK”, bio sam mnogo mlađi čovjek. Nisam tada mogao znati koliko će se svijet još puta suočiti s ratovima, razaranjima i ljudskim tragedijama. Ali sam zahvaljujući tom romanu shvatio nešto što me prati do današnjeg dana.
U svakom ratu gubi čovjek, čak i onda kada pripada strani koja je proglašena pobjednikom.
Jer kakva je to pobjeda ako se čovjek vrati svojoj kući, a više nikada ne pronađe mir u vlastitoj duši? Kakva je to pobjeda ako majka ostane bez sina, dijete bez oca, žena bez muža, a preživjeli do kraja života nose slike koje ne mogu izbrisati iz sjećanja? Kakva je to pobjeda ako nakon jednoga rata odrastaju novi naraštaji koji nasljeđuju strah, nepovjerenje i mržnju?
Roman Povratak nije učinio od mene protivnika ljudi koji su bili prisiljeni braniti svoje domove, obitelji i živote, nego je u mene usadio uvjerenje koje me učinilo protivnikom rata kao načina rješavanja ljudskih sukoba. Oduvijek sam smatrao da je mir najveća vrijednost koju čovječanstvo može sačuvati.
Jedna ispričana priča branitelja iz Domovinskog rata potaknula me da se sjetim romana kojeg sam davno pročitao. Opisivanje ratnih dana i strahota rata, opisi ljudskih sudbina naveli su me da osjetim istu težinu koju sam osjećao čitajući Remarquea.
Razlika je samo u vremenu, prostoru i ljudima. Ali ljudska bol nema nacionalnost, a strah od smrti ne poznaje granice. Braniteljska priča ne samo da je dirljiva, puna emocija, suosjećajna nego je putokaz, posebno mladim ljudima. Takva svjedočanstva trebala bi pronaći svoje mjesto u školskim udžbenicima, prije svega da bi mladi razumjela koliko je dragocjen mir.
Da mladi shvate kako se rat ne sastoji samo od bitaka, vojnih zapovijedi i pobjeda, nego prije svega od ljudskih sudbina. Da nauče kako je mnogo veća hrabrost spriječiti rat nego poslije brojiti njegove žrtve.
Dok sam čitao ovo svjedočenje branitelja, dio po dio, u meni su se počeli rađati stihovi. Nisam ih unaprijed planirao. Dolazili su spontano, onako kako sam osjećao napisane riječi, svu bol koja se krila u njima, pa i šutnju koja je skrivana godina i sve ono što se ponekad ne može reći običnim riječima.
Tako je nastala moja pjesma „TIŠINA U PRIČI”.
Ona nije pokušaj da se prepričaju ratni dani jednog branitelja i da govore umjesto njega, nego je moj skromni pokušaj da kroz pjesmu doživim jedno ratno svjedočanstvo.
Braniteljska priča bila je poticaj, a moja pjesma odgovor na osjećaje koje je u meni probudila. Pjesmu sam uz pomoć novih tehnologija (AI) uglazbio i postavio ju na YouTube. Nastojao sam da njezina melodija nosi dostojanstvo, tugu i poruku mira.
Smisao teksta je u težini riječi koje izgovaramo. Svatko bi trebao paziti kako će se ophoditi prema drugima o kojima malo zna ili pak ništa ne zna.
S. Đ. STIPA
