Već duže vrijeme na društvenim mrežama pojavljuju se tekstovi i komentari u kojima se, ne baš umjerenim tonom, optužuju branitelji. Nije riječ samo o napadu na ideološka uvjerenja branitelja, jer ideološka trvenja su uobičajena, a među braniteljima ima pobornika različitih ideologija. Nisu svi u istom ideološkom košu. Unatoč tomu u zadnje vrijeme branitelje se sve češće uzima na zub. Često ih se optužuje da su privilegirani u društvu, da imaju velika primanja te da ih se tetoši i idealizira kao građane s posebnim zaslugama. Ispada kako su branitelji rak rana društva i teret zajednice koji koči napredak društva
S pravom se postavlja pitanje, jesu li branitelji uistinu uzdignuti na vrh društvene ljestvice? Jesu li preplaćeni za svoje zasluge? Treba li na branitelje gledati s podozrenjem kao na veliki kamenčić u cipeli koji neprestano žulja?
Da bismo dobili odgovore na ova pitanje, prvo bi morali objasniti što je zapravo branitelj. Nisu svi bili u ratu tako da ne znaju svi što je značilo biti branitelj. Suvremenici branitelja iz tih ratnih vremena koji su ratne dane provodili tamo negdje daleko kao da su zaboravili zašto su leđima dali vjetra kada je trebalo biti branitelj. Osim njih došle su i nove generacije koji su površno učile o ratu i koji branitelje poistovjećuju s junacima iz američkih ratnih i SF filmova gdje glavni junaci prolaze kroz minska polja kao Messi kroz protivničku obranu. Bez ikakve bojazni da će aktivirati bilo koju minu. Kada se takvima još nasječe pokoja ideološka odmah dolazimo do kritične mase koja ispod oka gleda na svakog branitelja bez da uopće razumiju kako je bilo biti branitelj.
Istini za volju, i branitelja ima svakakvih. Ima onih pravih, koji su za domovinu bili spremni založiti vlastiti život, ne mareći hoće li ga uistinu izgubiti ili ne. To su najčešće dragovoljci i veterani, ljudi koji su se u cvijetu mladosti stavili na raspolaganje domovini upravo onda kada su joj bili potrebni heroji.
Ima i onih drugih koji su mobilizirani te su po sili zakona praktično bili prisiljeni obaviti svoju građansku dužnost. Mnogi su to učinili časno i pošteno. Neki su za to dali i vlastiti život. No bilo je i onih koji su na sve načine pokušavali uhvatiti krivinu i izvući se s ratišta. Mnogi su u tome i uspijevali, na ovaj ili onaj način.
Postoji i treća kategorija branitelja kod koje nikada nije bilo sasvim jasno kako su uopće dobili status branitelja. Imaju dokument koji potvrđuje da su bili u ratu. Otkuda im? Nije važno. To je ionako neka druga priča.
Kad su u pitanju branitelji, dakle ljudi koji su obukli uniformu i stali u obranu domovine, mogli bismo ih podijeliti i prema jednom drugom kriteriju.
U jednoj skupini nalaze se oni koji su barem dio vremena proveli na prvoj crti bojišnice ili kako se za njih kaže branitelji iz borbenom sektoru. U drugoj skupini nalaze se oni koji nisu vidjeli prvu crtu bojišnice te su cijeli rat ili njegov dio, proveli u pozadinskim postrojbama, odnosno u neborbenom sektoru.
Naravno, rat ne može bez njih. Po nekim teorijama, svaki vojnik na bojištu mora imati više ljudi koji rade za njega u pozadini. Svi oni čine vojnu i obrambenu strukturu te ih se mora promatrati kao pripadnike vojske i sudionike rata.
U ratu nikome nije lako. Ginulo se mahom na prvim crtama bojišnice, ali se događalo da netko pogine i u pozadini. Nije bilo nelogično da su neki nastojali izbjeći prvu crtu obrane. Izbjeći pušku, rov i pogled prema neprijateljskim položajima. Jer niti su svi imali dovoljno hrabrosti niti su svi imali dovoljno časti i morala da ponude državi i narodu ono najvrijednije što čovjek ima – glavu – koja je na prvoj crti uvijek bila u torbi.
Ispričajmo priču o branitelju koji je dio svoga života ostavio na prvoj crti, a o kojemu se danas često govori s podcjenjivanjem. Opišimo jedan dan iz braniteljskog života. Onog branitelja kojeg se zna omalovažavati ili čak umanjivati i negirati njegova žrtva koju je stameno podnio.
Takve ljude rijetko će omalovažavati drugi branitelji. To po pravilu čine oni koji rat nikada nisu osjetili na vlastitoj koži. Oni koji nisu proveli noć u rovu, nisu drhtali od zime na položaju i nisu dočekivali svitanje pitajući se hoće li ga uopće dočekati. Trebalo je proći dvadeset godina da se mnogi od njih odvaže javno govoriti protiv branitelja. A trideset godina da počnu držati lekcije onima koji su rat proživjeli. Danas se tako može čuti kako su branitelji rak-rana i teret društva i kako bi svima bilo bolje da branitelja nema ili čak da ih nje ni bilo.
A taj dragovoljac, veteran koji se uključio u rat sa svojih dvadesetak godina, a nerijetko i mlađi, proveo je na prvoj crti godinu, dvije, a nemali broj njih i cijelo vrijeme rata.
To znači da se na crti obrane bilo i po kiši i po suncu, i zimi i ljeti.
Uvod ove priče možda je morao biti malo duži, jer nadamo se pomoći će u razumijevanju ostatka teksta. U nastavku pokušajmo odgonetnuti pojam riječi „branitelj“. Ispričajmo jednu ratnu priču pravog branitelja i kroz tu priču pokušajmo razumjeti što je i tko je branitelj.
***
Siječanj, jedan od nekoliko njih kroz ratne godine.
Vani je minus petnaest stupnjeva Celzijevih. Smjena na rovu traje dvadeset i četiri sata. Rov je ručno iskopana zemunica, ne veća od tri četvorna metra površine. Da, ručno iskopana, pod kišom minobacačkih granata i neprijateljskih metaka.
To nije ono kopanje rovova kakvo se viđa na vojnim vježbama, kada bager iskopa tranšeju i završi najveći dio posla. Ovdje se sve radi ručno, najčešće malim vojničkim ašovčićem. Ako ne iskopaš rov, ostaješ na nišanu neprijateljskom snajperistu.
Noć je mrkla. Ne vidi se prst pred okom. U tom vlažnom i hladnom rovu treba provesti cijelu dugu noć. A samo pedesetak metara dalje nalazi se neprijateljski rov. Vojnici u njemu imaju isti zadatak. Sačuvati vlastiti život i oduzeti život tebi ako im se pruži prilika. Ponekad i iz čistog zadovoljstva, jer nekima se jednostavno puca. Pogotovo iz snajpera. Snajper je najlakši način da nekoga ulove nespremnog.
Koliko god se pokušao utopliti, četrnaest sati noći na minus petnaest stupnjeva ledi kosti. Do srži. U srcu je zima.
Jedini način da se doslovno ne smrzneš jest naložiti vatru u rovu i tako se ugrijati. Mnogi su branitelji pušili cigarete i imali upaljače. Imali su izvor vatre. I to je uglavnom bilo sve.
Ali što naložiti? Čime se ugrijati? Rovovi nemaju centralno grijanje.
Trebalo je otići do šume koja se nalazila tristotinjak ili četiristotinjak metara iza rova i ondje napiliti drva. Nakon toga ta je drva trebalo donijeti u rov, naložiti vatru i početi odmrzavati najprije noge, a zatim i ostale promrzle dijelove tijela.
Naravno, pod uvjetom da tijekom noći nisi ugazio u vodu, što i nije bio rijedak slučaj. Ako nisi, mogao si smatrati da si dobro prošao ako bi ti noge barem ostale suhe.
Dim iz rova sukljao je kroz puškarnicu. Krajnje netaktičan potez, ali izbora nije bilo. Ili naloži vatru i ugrij se ili se pritaji bez vatre pa će te do jutra pronaći skamenjena od hladnoće.
Dim otkriva točan položaj. Tada postaješ laka meta za neprijateljski RPG ili tenkovsko granatiranje. Rješenje je bilo naložiti vatru na više mjesta kako neprijatelj ne bi znao uz koju se vatru nalaze vojnici.
U rovu su obično bila raspoređena trojica vojnika. Noću bi barem jedan dobio priliku malo odspavati u sjedećem položaju, ako je od hladnoće uopće mogao zaspati. Nakon što bi malo ubio oko, dolazila bi smjena. Drugi bi pokušao odspavati, a onaj koji se „naspavao“ ostajao je budan i osluškivao. Morao je paziti hoće li se neprijatelj prikrasti. Hoće li ubaciti bombu u rov.
I tako je to funkcioniralo kada je noć bila mirna. Mirna u smislu da nema pucanja. A kada bi zapucalo, tada su svi bili na nogama.
Ujutro, kada svane, vidiš da na puškostrojnici nedostaje nišan, a da su nožice puškostrojnice probijene s dva metka. Sam se pitaš kako je to moguće. Je li te sam Bog sačuvao? Kako su neprijateljski hici dolazili prema tebi da je oružje tako oštećeno, a da tebe nije okrznuo nijedan metak?
Sviće. Borba je utihnula. Konačno se može malo odmoriti, jer je preglednost sada bolja i dovoljno je da jedan stražari i promatra crtu ispred sebe.
Dok nabrojiš do dva, kapci se sami sklapaju. Pod teretom teške vojne jakne, znojav od aktivnosti, a iscrpljen od svega što si prošao, zaspiš u tren oka.
Smjena dolazi tek popodne. Na rovu treba provesti još desetak sati. I dalje je jako hladno. Noću si, dok je vidljivost bila slaba ili nikakva, morao pripremiti dovoljno drva da izdrže do dolaska smjene. Ako ih nisi pripremio dovoljno, nalaziš se u ozbiljnom problemu.
I tako spavaš. Ili je možda točnije reći da si u nekoj vrsti kome ili polusna, jer takvo stanje čovjek teško može nazvati pravim spavanjem. Ne možeš se opustiti jer si praktično neprestano na nišanu.
Susjedni rov nalazi se tridesetak ili četrdesetak metara dalje. Nemaš pojma je li branitelj iz tvoje postrojbe još uvijek tamo. Je li živ. Jesu li živi svi oni koje si sinoć vidio.
A civilizacija, prve kuće i ono malo stanovništva koje nije izbjeglo par kilometara su daleko. Obuzme te osjećaj da si u nekakvoj samici. Kao da te na cijelom svijetu vidi samo neprijateljski vojnik s druge strane crte.
I tako, dok kunjaš, osjetiš da te netko dira po prsima i trbuhu.
Trojica ste na rovu. Mora biti jedan od suboraca. Vjerojatno se šali, ne da ti spavati pa te zadirkuje. Onako, još uvijek zatvorenih očiju, upozoriš ga da se ne igra s tobom i da bi volio još malo odspavati.
Ali on ne prestaje. I dalje se poigrava po tvom tijelu. Sada već postaješ ljut. Ne uvažava tvoja upozorenja. Otvaraš oči kako bi ga ozbiljnije prekorio… Kad ono, na prsima ti stoji pacov velik gotovo kao mačka.
Pacov je bio taj koji te zadirkivao. I on, jadan, traži toplinu, hranu i sigurnost. Branitelj mu dođe kao partner. Kao netko uz koga će i on preživjeti rat i njegove strahote.
Naravno, čim kreneš rukom prema njemu, preplaši se i pobjegne. Kamo, ne znaš. Samo nestane u trenu. Možda negdje između ruksaka i konzervi graha i pašteta koje si dobio da preživiš dvadeset i četiri sata na položaju.
Tolika količina hrane ionako je premala za cijeli dan, ali obično pola ostane. Jednostavno nemaš apetita. Ne jede ti se pašteta na minus petnaest stupnjeva koju moraš mazati vojnim nožem po bajatom kruhu.
Malo ti bude lakše jer znaš da će za nekoliko sati doći smjena. Otići ćeš kući i ondje ćeš, barem nakratko, pojesti nešto kao čovjek.
I dok čekaš smjenu i odmor od dvadeset i četiri sata, u tranšei ugledaš jednog od prijatelja s rova kako leži u blatu, licem okrenut prema zemlji. Odmah zaključiš da vas zeza. Zbijanje šala i stvaranje vedre atmosfere bili su nužni kako bi čovjek psihički izdržao takva vremena i takve okolnosti.
Upozoriš ga da to ne radi, jer zbijanje takvih šala na vlastiti račun i nije baš najpametnija ideja. No on se ne miče.
Tada shvatiš da nešto ipak nije u redu. Dopužeš do njega i okreneš ga na leđa. Vunena kapa pala mu je preko očiju, a niz čelo mu curi krv. Ne samo da ti je prijatelj. I rođak ti je i susjed.
Gotov je, nemaš razloga pomisliti bilo što drugo. Ali diše. Još je živ. Dobio je snajperski metak u sljepoočnicu, a zrno mu je izašlo na čelu. “Srećković”. Jedan od milijun preživi takvo ranjavanje.
Premda je još nekoliko godina živio kao biljka, umro je u domu za beskućnike. Država se, izgleda, o takvima ne brine onako kako neki ljudi danas misle.
Pozvana je hitna pomoć koja može prići na nekih četiri do pet stotina metara od rova.
Čim je vozilo stiglo, prijatelj s rova odnio je ranjenika na leđima prema sanitetskom vozilu, a ti si ostao sam na položaju. Netko mora ostati u rovu dok ne dođe smjena.
U međuvremenu je locirana zgrada s koje je djelovao neprijateljski snajper. Momci iz interventnog voda ispalili su zolju prema lokaciji za koju se pretpostavljalo da je njegovo gnijezdo.
Pogodak. Snajper je utihnuo.
Ali vrlo brzo počela je kanonada neprijateljskih minobacačkih projektila po braniteljskoj crti.
Sam si u rovu. Ako te pogodi, nitko neće znati da si pogođen.
Razmišljaš kako neprijatelj vjerojatno zna da si ostao sam. Idealna si prilika da ti se priđe, da te neutraliziraju i preko tvog položaja probiju crtu obrane. Sva čula rade dvjesto na sat. Ne osjećaš više ni onaj prirodni ljudski strah. Više te preplašio pacov koji se maločas poigravao po tebi.
Adrenalin je na maksimumu. Čuješ miša kako se kreće pedesetak metara dalje. Trebao bi podići glavu iznad rova i pogledati prema neprijateljskoj strani. S razlogom strahuješ.
Iz tog smjera je prije nekoliko minuta došao snajperski metak koji je umalo usmrtio prijatelja. Sada tebe drže na nišanu i samo čekaju da proviriš. Ako proviriš, neprijatelj može birati hoće li te pogoditi u oko ili u čelo. Blizu je. Može birati mjesto pogotka.
A ako ne proviriš, možda je neprijatelj već na deset metara od tvoga rova i za minutu ili dvije svakako ćeš biti mrtav.
U tom trenutku ne razmišljaš o roditeljima koji su kod kuće, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeni od prve crte. Ne znaš kako je njima. Sin im je na ratištu. Puca se. Padaju granate. Hoće li ga smjena vratiti kući ili će netko jednostavno pokucati na vrata i reći da je poginuo?
O takvim stvarima nemaš vremena razmišljati. Misliš samo kako preživjeti. Nagon te tjera da preživiš, a ne znaš na koji način.
Na istom tom položaju prije nekoliko dana poginuo je tvoj susjed i školski prijatelj. Sve te crne misli prolaze kroz glavu. Razmišljaš ubrzano. Osluškuješ. Čekaš smrt.
A opet, u sebi nosiš onu mladenačku hrabrost kojom se ponosiš.
Kažeš sam sebi da ćeš, ako već pogineš, poginuti kao čovjek. Ne kao netko tko je od rata pobjegao, a život završio daleko od svega onoga što su drugi morali proživjeti.
I dok tako proživljavaš teške trenutke, dolazi smjena.
Momci iz sljedeće smjene dopuzali su do rova i kažu ti da si slobodan. Oni preuzimaju položaj, a ti trebaš „samo“ otići do kamiona koji te čeka iza jedne kuće. Do kamiona koji prevozi vojnike na smjenu i sa smjene. Udaljen je nekih četiri stotine metara.
Kod tebe je sva tvoja oprema, ali i oprema ranjenog kolege te kolege koji ga je otpratio do saniteta. Njihovi rančevi, puške, streljivo… Natovaren si kao magarac. A nisi ni približno u formi. To ti je prva smjena nakon mjesec dana bolovanja jer si i sam prethodno bio ranjen. Nemaš kondicije, a svu tu opremu i naoružanje trebaš donijeti do zbornog mjesta gdje čeka kamion.
Do njega moraš proći kroz usku tranšeju u kojoj je četrdesetak centimetara vode. Budući da je hladno, na površini se stvorio led. Nekih četiri centimetra leda ipak nije dovoljno da izdrži tvoju težinu. Led puca, a noge propadaju u vodu. Ponovno si mokar. U tom trenutku čuješ ispaljenje neprijateljskog minobacačkog projektila. Zalegneš i procijeniš da je mina pala nekih trideset metara ispred tebe.
Odmah slijedi druga. Ona je već bliže. Dvadesetak metara ispred. Čim je pala druga, slijedi i treća. Desetak metara ispred tebe. Ležiš u tranšeji punoj leda i vode, a zemlja koju je eksplozija podigla u zrak pada po tebi.
I nije to tako loš osjećaj. Zemlja ne probija tijelo. Ne ranjava te. Samo ti govori koliko je bilo blizu.
Ono što te puno više zabrinjava jest novo ispaljenje. Po logici stvari, sljedeća mina trebala bi završiti upravo u tranšeji.
Imaš dvije sekunde života.
Nakon toga mina bi ti trebala pasti na glavu ili na leđa. Čuje se eksplozija… Nije. Nije završila na tvojim leđima. Prebačaj nekoliko metara.
Možeš samo razmišljati hoće li uslijediti novo ispaljenje i hoće li ovoga puta biti precizniji.
Nalaziš se točno na pola puta između rova i zbornog mjesta. Za one na rovu ti si već otišao.
Za ove na zbornom mjestu još nisi stigao. Nitko ne zna gdje si.
Hoće li sljedeća mina pasti bliže? Hoće li te teško raniti? Ako te pogodi, nitko neće znati da si ranjen. Iskrvarit ćeš prije nego što te pronađu.
Nisi ni svjestan koliko imaš sreće. Mine zapravo padaju dalje od tebe, ali ti u tom trenutku ne znaš kakve nišanske sprave koristi nišandžija koji minama zasipa crtu.
Bez kondicije i gotovo na izmaku snage uspijevaš nekako doći do zbornog mjesta i kamiona za prijevoz.
Još pola sata vožnje do kuće i za tebe je ova dvadesetčetverosatna smjena završena.
Nakon toga slijedi odmor od dvadeset i četiri sata ili, u najboljem slučaju, trideset i šest.
A onda ponovno. Isti rov ili neki drugi, sasvim je svejedno.
I da, ovo nije bio prosječan dan jednog branitelja. Bilo ih je mnogo lakših. Ali bilo ih je i mnogo težih. Krvavo težih.
Ova bi priča trebala poslužiti kao objašnjenje pojma branitelj. Kako je bilo biti branitelj?
Branitelj je čovjek iz ove priče.
A drugi branitelji? Jesu li i oni ovakvi branitelji? U svojoj biti jesu.
Naravno, nisu svi prošli iste situacije niti su svi nosili isti teret. Ali većina je prošla dovoljno toga da vrlo dobro zna koliko je rat bio težak i koliko čovjeka može promijeniti.
Znam mnoge koji su bili ranjavani, a ni danas, trideset i četiri godine poslije, nisu uspjeli riješiti svoj status. Imaju pravomoćna rješenja o statusu ratnih vojnih invalida, ali invalidsku mirovinu još nisu dočekali. Ne čekaju tri ili četiri godine. Čekaju trideset i četiri godine. I još čekaju.
Eto, to su branitelji i toliko ih država, navodno, tetoši i pogoduje im.
I što onda? Šutiš i trpiš. Slegneš ramenima i pomisliš da možda tako mora biti. Možda i mora.
Ali kada na obljetnici brigade vidiš kako vijenac u ime neke stranke polaže čovjek koji je rat proveo daleko od bojišta, tada zaboli više nego mnoge rane od metka ili gelera.
Tada se čovjek ne može ne zapitati: Eh, da je u ratu imao ovu pamet, a onu mladost.
P.S. Svi detalji prepričanih ratnih situacija su autentični.
DOMOVINA
