Rasprave o identitetu stanovništva srednjovjekovne Bosne i danas izazivaju snažne podjele. Dok jedni tvrde da Hrvati u Bosni prije 19. stoljeća nisu postojali kao prepoznatljiva povijesna zajednica, drugi upozoravaju na brojne izvore koji svjedoče o prisutnosti hrvatskog imena mnogo ranije. U takvim raspravama posebno su vrijedni dokumenti nastali u vremenu o kojem govore, jer oni ne prenose naknadna tumačenja nego svjedoče o načinu na koji su ljudi toga doba promatrali svijet oko sebe.
Upravo zato posebnu pozornost zaslužuje Najstarija sačuvana bosanska alhamijado pjesma iz 1588. godine, odnosno pjesma poznata pod naslovom Chirvat-türkisi ili „Hrvatska pjesma“. Riječ je o najstarijem sačuvanom cjelovitom tekstu bosanske alhamijado književnosti, nastalom 1588. ili 1589. godine. Pjesma je zapisana narodnim jezikom, ali arapskim pismom, odnosno arebicom, što je bilo uobičajeno među dijelom muslimanskog stanovništva Bosne tijekom osmanskog razdoblja.
Sam sadržaj pjesme nije politički niti nacionalni manifest. Naprotiv, riječ je o jednostavnoj ljubavnoj pjesmi koja započinje stihovima: „Ah nevista, duša moja“, a govori o ljubavi, čežnji i prolaznosti života. Upravo zato njezina vrijednost nije u sadržaju nego u naslovu pod kojim je sačuvana.
Evo i cijelog teksta pjesme.
Hirvat türkisi
(Hrvatska turćija)
Ah nevista, duša moja
Daj mi se da obveselim.
Doklem ne izišlo duša
Daj mi se da poveselim.
Kad te vidi, oči moje,
Veseli se sirce moje.
Ja sam tvoje, ti si moje
Daj mi se da obveselim.
Ovo svit je kako no cvit
Nićemo dugo mi živi bit.
Ne bud’ svagde tako sirdit
Daj mi se da poveselim.
Ne mori me, prosim tebe
Izgubil sam ja sam sebe.
Obden obnoć molim tebe
Daj mi se da obveselim.
Iz sirca ja tebe jubim
Hoć’ li bit jošt da te girlim.
Od žalosti ne znam što činim
Daj mi se da poveselim.
Gizdava si, gizdav budi
Što ću istom, zdrav mi budi.
Ovu pesmu Mehmed zgodi
Daj mi se da obveselim.
Pjesmu je krajem 16. stoljeća zapisao Mehmed iz Erdelja, a izvorni rukopis danas se čuva u Beču. Ono što privlači pozornost jest činjenica da je iznad samog teksta zapisano ime Chirvat-türkisi. U prijevodu, taj naziv znači „Hrvatska pjesma“ odnosno „Hrvatska narodna popijevka“. Taj naslov nije proizvod modernih povjesničara, nije rezultat kasnijih nacionalnih interpretacija niti je naknadno dodan u nekom novijem prijepisu. On se nalazi u samom osmanskom izvorniku iz 16. stoljeća.
Time dolazimo do pitanja koje je teško izbjeći. Ako pojedini suvremeni autori tvrde da u Bosni toga vremena nije postojao nikakav hrvatski identitet ili da hrvatsko ime nije bilo poznato među stanovništvom i vlastima, zašto onda jedan osmanski zapisivač upravo tu pjesmu naziva hrvatskom?
Na to pitanje nije moguće dati jednostavan odgovor, ali je moguće utvrditi nekoliko činjenica. Osmanski pisar nije napisao „bosanska pjesma“. Nije napisao ni „slavenska pjesma“, niti bilo koji drugi općeniti naziv. Upotrijebio je upravo riječ „hrvatska“. To je povijesna činjenica sadržana u samom dokumentu.
Posebno je zanimljivo što se ovaj podatak ne pojavljuje u nekom hrvatskom državnom ili crkvenom izvoru. Pojavljuje se u osmanskom rukopisu. Drugim riječima, naziv nije došao iz kruga ljudi koji su imali interes dokazivati hrvatski identitet u Bosni, nego iz administrativnog i kulturnog prostora Osmanskoga Carstva. Upravo zato takvi izvori imaju posebnu historiografsku težinu.
Pritom treba imati na umu da se srednjovjekovni i ranonovovjekovni identiteti ne mogu jednostavno uspoređivati s današnjima. Ljudi toga vremena često su se identificirali prema vjeri, staležu, zavičaju ili političkoj pripadnosti. Međutim, jednako je tako činjenica da se hrvatsko ime u povijesnim izvorima pojavljuje stoljećima prije nastanka modernih nacionalnih pokreta. Pojavljuje se u kronikama, državnim ispravama, crkvenim dokumentima i brojnim drugim povijesnim zapisima.
Zato je značaj pjesme Chirvat-türkisi mnogo veći od njezina književnog sadržaja. Ona predstavlja rijedak i autentičan trag iz vremena osmanske vlasti u Bosni koji pokazuje da je hrvatsko ime bilo poznato i dovoljno jasno prepoznatljivo da ga jedan osmanski zapisivač upotrijebi kao oznaku za pjesmu zapisanu na narodnom jeziku.
Naravno, jedna pjesma sama po sebi ne može riješiti sve rasprave o identitetu stanovništva Bosne kroz stoljeća. Povijest je složenija od jednog dokumenta. Međutim, ona može postaviti pitanje na koje zagovornici teze o potpunoj odsutnosti hrvatskog identiteta u Bosni prije 19. stoljeća moraju ponuditi uvjerljiv odgovor.
Jer ostaje činjenica da je još 1588. godine, u vrijeme kada moderne nacije nisu postojale, jedan osmanski pisar u Bosni zapisao naslov koji i danas stoji pred nama: Chirvat-türkisi – Hrvatska pjesma. A povjesničari znaju da su upravo takvi tragovi često najvrjedniji svjedoci prošlosti.
PeD | DOMOVINA
