Jovan Jovanović Zmaj nije samo pjesnik čije su “Đulići” i “Đulići uveoci” odgajali generacije, niti samo liječnik koji je pedeset godina uređivao književne, političke i dječje časopise. Bio je i čovjek duboke društvene angažiranosti, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća pomno pratio politička zbivanja kod susjednih Hrvata i otvoreno stao uz njih u njihovoj borbi protiv mađarske prevlasti. Iz tog angažmana nastala je pjesma koja i danas odzvanja kao rijedak primjer političke lirike posvećene drugom narodu.
Pjesma “Šta se čuje?” objavljena je 1883. godine, u vrijeme kada je mađaronska politika nastojala Hrvatsku svesti na običnu pokrajinu Ugarske. Zmaj je u njoj izravno prozvao one srpske glasove koji su tvrdili da ih se hrvatska borba ne tiče i poručio da takav stav nije ni srpski ni pošten. Umjesto distance, pozvao je na solidarnost. Kroz cijelu pjesmu stoje stihovi koji sažimaju njegovu etičku poziciju:
Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti plamen na ognjištu svome.
I dok tako čini u najteži dan’
I Bog je i pravda na njegovoj stran’.
A kuda će Srbin – zar on da se dade
Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?
Šta se nama pati, to mi Srbi znamo,
Al’ u patnji našoj ponosa imamo.
Zato, Srbi, čujte: čvrsto stojte sada
Na braniku gde je i zakon i pravda;
Ojačajte snagu patnika Hrvata,
Neka zna da ima u nevolji brata;
Nek’ se jednom vidi kakva j’ sloga blago,
A oni će posle… kako im god drago.
Zmaj ovdje ne piše o Hrvatima kao o strancima ili suparnicima, već kao o braći u nevolji. U završnici pjesme izravno poziva Srbe da “ojačaju snagu patnika Hrvata” kako bi se vidjelo “kakva j’ sloga blago”. Riječ je o promišljenom političkom stavu, a ne o pukoj sentimentalnoj frazi. Zmaj je, naime, bio u aktivnom kontaktu s hrvatskim javnim djelatnicima. Dopisivao se s novinarima, političarima, plemićima, pa i s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i smatrao je da Srbi moraju pomoći Hrvatima u borbi protiv Mađara. Njegovo poštovanje prema hrvatskoj kulturi i težnji za samostalnošću nije bilo uzgredno; ono je bilo dio njegove šire vizije južnoslavenske solidarnosti.
Zanimljiv je i jedan detalj koji pokazuje koliko je ta pjesma nadživjela svoje vrijeme. Naime, strofa iz “Šta se čuje?” bila je recitirana predsjedniku Franji Tuđmanu tijekom njegova prvog posjeta Vukovaru nakon mirne reintegracije tog grada u hrvatski ustavnopravni poredak. Time je pjesma iz 19. stoljeća ponovno aktualizirana kao simbol mogućnosti drugačijeg odnosa, onog u kojem se susjed ne doživljava kao prijetnja, nego kao saveznik u očuvanju vlastitog dostojanstva.
No, upravo taj kontrast između Zmajeve poruke i današnjice najviše bode oči. Iz suvremene Srbije prema Hrvatima se, nažalost, često odašilju posve suprotne poruke. Umjesto poziva na slogu i priznanja hrvatske borbe za vlastiti identitet, u javnom se prostoru nerijetko čuje diskreditacija, omalovažavanje i etiketiranje Hrvata kao “ustaša”. Takva retorika ne samo da je suprotna Zmajevu etičkom impulsu ona je i povijesno nepravedna prema pjesniku koji je svoj ugled i svoje pero stavio u službu zbližavanja, a ne razdvajanja.
Zmaj je, doduše, često ostajao neshvaćen i u Hrvatskoj i u Srbiji, kako to obično biva s onima koji pokušavaju nadilaziti uske nacionalne okvire. Umro je 1904. u Srijemskoj Kamenici, mjestu koje se neko vrijeme zvalo Zmajeva Kamenica, u znak sjećanja na njegov lik i djelo. Ali upravo zato njegova “Šta se čuje?” ostaje relevantna: kao podsjetnik da je moguće pisati o drugom narodu bez mržnje, kao podsjetnik da je solidarnost bila dio srpske književne i političke tradicije i kao tihi prijekor svima onima koji su tu tradiciju zaboravili.
PeD | DOMOVINA
