Christian Schmidt posljednji je put nastupio pred Vijećem sigurnosti UN‑a kao visoki predstavnik, ali njegov odlazak nije donio očekivani trijumf političkom vrhu Republike Srpske. Naprotiv, sjednica je pokazala da međunarodni okvir ostaje čvrst, a da je priča o “zatvaranju OHR‑a” bila više dio unutarnje propagande nego realne diplomacije. Rusija je ostala usamljena u zahtjevu da se OHR hitno ugasi, dok su ostale članice Vijeća jasno podržale nastavak međunarodne prisutnosti.
Schmidtovo izvješće bilo je očekivano oštro prema blokadama iz RS‑a, ali je istovremeno otvorilo pitanje njegove ostavke i tranzicije prema novom visokom predstavniku. SAD je tu tranziciju predstavio kao prirodan korak, uz poruku da se ovlasti budućeg visokog predstavnika trebaju postupno smanjivati. No, između redova se moglo čitati da Washington želi stabilnost uoči jesenskih izbora i da neće tolerirati eksperimente koji bi otvorili prostor novim krizama.
Ruski nastup bio je ponavljanje već poznate matrice: osporavanje Schmidtovog legitimiteta, optužbe na račun Zapada i obrana politike RS‑a. No, ovaj put je izostao širi odjek. Čak su i države koje tradicionalno balansiraju, poput Kine, ostale rezervirane, što pokazuje da Moskva više nema kapacitet oblikovati narativ o BiH na globalnoj sceni.
U ime BiH govorio je Denis Bećirović, koji je fokus prebacio na uzroke krize, a ne na njezine posljedice. Posebno je naglasio lobistički ugovor RS‑a u SAD‑u, čiji je cilj, prema njegovim riječima, bio “razbijanje Daytona”. Time je otvorio temu koja se u međunarodnim krugovima već neko vrijeme tiho spominje – da se destabilizacija ne odvija samo kroz retoriku, nego i kroz strukturirane političke projekte.
Hrvatska se našla u nezgodnoj poziciji zbog ultrakonzervativne konferencije u Zagrebu na kojoj je promovirana karta etničke podjele BiH. Iako se službeni Zagreb ogradio, sama činjenica da su državni dužnosnici bili prisutni otvorila je prostor za kritike. Lagumdžija je to iskoristio kako bi podsjetio da se političke igre u susjedstvu uvijek prelijevaju na BiH, bez obzira na službene demantije.
Srbija je, očekivano, negirala bilo kakvo miješanje, ali je ostala opterećena zajedničkom deklaracijom s Vladom RS‑a iz 2024. godine. Lagumdžija je upravo tu deklaraciju naveo kao dokaz da se retorika o “poštivanju Daytona” često ne poklapa s konkretnim potezima.
Najzanimljiviji dio sjednice zapravo je politička tišina koja je uslijedila nakon nje. Dodikove najave o “zaustavljanju Schmidta” nisu se materijalizirale. OHR ostaje, međunarodna zajednica ostaje, a RS je, barem privremeno, povukla dokumente koji su vodili prema secesionističkom smjeru. Lagumdžija je to nazvao “potpunim porazom politike ukidanja OHR‑a”, ali je istovremeno upozorio da predstojeći mjeseci nose nove izazove, posebno u kontekstu izbora i rada PIC‑a.
Schmidtov odlazak tako ne označava kraj jedne ere, nego prije početak nove faze u kojoj će međunarodna zajednica pokušati balansirati između smanjenja vlastite uloge i sprječavanja novih kriza. A BiH, kao i uvijek, ostaje prostor u kojem se lokalne ambicije sudaraju s globalnim interesima, dok građani čekaju da se politička energija konačno usmjeri prema rješavanju stvarnih problema.
DOMOVINA
