U hercegovačkim medijima, a gdje bi drugdje, odjeknulo je priopćenje Ivana Penave o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tema je odmah dobila snažan publicitet, gotovo euforičan u pojedinim krugovima, kao da se pojavio novi glas koji će riješiti sve ono što se godinama gomila. No, zanimljivo je da reakcija Nine Raspudića, jednako glasnog zagovornika trećeg entiteta, nije dobila ni približno jednaku vidljivost. Tek poneki portal prenio je njegovu izjavu, i to bez šire analize. Već ta razlika u medijskom tretmanu pokazuje koliko su odnosi na političkoj sceni začinjeni populizmom, taštinom i borbom za simbolički prostor, a ne stvarnim interesom za Hrvate u BiH. Čini se dovoljan razlog da se pozabavimo ovim dušobrižništvom.
Ivan Penava je u svom obraćanju iznio najtvrđu verziju hrvatske politike prema BiH u posljednjem desetljeću. Pozvao je Hrvatsku da “službeno zaštiti Hrvate u BiH”, optužio bošnjačku politiku za majorizaciju, međunarodnu zajednicu za nametanje rješenja, a hrvatsku politiku za pasivnost. Kao rješenje nudi hitno ustrojavanje hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH, a ako to ne prođe otvoreno zaziva povratak Herceg‑Bosne kao sastavnice “Sjedinjenih Država BiH”. Sve to bez konzultacija s vlastitim koalicijskim partnerima, bez znanja ministara iz vlastite stranke i bez ikakvog političkog konsenzusa u Hrvatskoj.
Na to je reagirao Nino Raspudić, ali ne kao političar koji dijeli istu ideju, nego kao uvrijeđeni vlasnik teme. Njegova reakcija bila je neočekivano oštra: optužio je Domovinski pokret da “nema pojma o osnovnim stvarima”, da se “godinama nisu oglašavali”, da sada samo “metiljaju” kako bi politički profitirali. Čovjek koji se dvadeset godina predstavlja kao glavni promotor trećeg entiteta odjednom se ponaša kao da mu je netko ušao u privatni posjed. Kao da je ideja trećeg entiteta njegovo intelektualno vlasništvo, a ne politička tema koja zahtijeva ozbiljnost, odgovornost i hladnu glavu.
U cijeloj priči najzanimljivije je upravo to: dva političara iz Zagreba svađaju se oko toga tko ima pravo govoriti u ime Hrvata u BiH, iako ni jedan ni drugi za to nemaju nikakav mandat. Penava solira iz pozicije vlasti, Raspudić reagira iz pozicije taštine, a Hrvati u BiH služe kao kulisa u njihovom međusobnom nadmetanju. Dok se oni prepucavaju, ostaje neodgovoreno ključno pitanje: tko je njih ovlastio da određuju što je “hrvatski nacionalni interes” u BiH?
Istina je da njihovi stavovi ne nastaju u praznom prostoru. U Hercegovini već tri desetljeća djeluje interesna mreža sastavljena od ostataka jugoslavenskih obavještajnih struktura, komunističkih kadrova i lokalnih moćnika koji su još u ratu preuzeli kontrolu nad političkim prostorom Hrvata u BiH. Ta mreža sustavno gura ideju trećeg entiteta jer ona dugoročno odgovara velikosrpskim planovima: samo stvaranjem hrvatskog entiteta Republika Srpska može dobiti legitimitet i poguranac za odcjepljenje. To nije nikakva teorija zavjere, nego politička matematika na koju mnogi analitičari već godinama upozoravaju, ali rijetko tko ima hrabrosti javno izreći.
U takvom okruženju nije teško prepoznati kako se pojedini političari iz Hrvatske, svjesno ili nesvjesno, uklapaju u tu matricu. Raspudić to radi svjesno. On je Hercegovac koji živi u Zagrebu, gradi karijeru na hercegovačkom biračkom tijelu i dobro zna kako funkcionira lokalna politička psihologija. Njegova reakcija na Penavu nije bila ideološka, nego teritorijalna: netko mu je ušao u prostor koji smatra svojim. Penava je druga priča. I on je hercegovačkog porijekla, ali djeluje više emotivno i naivno, bez razumijevanja dubine političkog konteksta. No i takva naivnost ima posljedice, jer populizam nikome ne škodi – osim narodu u čije se ime govori. Zato njihovo “pravo da kažu što misle” u ovom slučaju nije sloboda govora, nego zlouporaba političke pozicije. Oni svojim izjavama ne iznose osobne stavove, nego postaju instrumenti jedne stare, opasne i nikada do kraja razotkrivene politike koja Hrvate u BiH vodi prema gubitku, a ne prema rješenju.
Treći entitet nikada nije definiran kao službeni hrvatski interes. To je interes jedne frakcije, jedne političke škole mišljenja, jedne skupine koja se predstavlja kao svehrvatski glas. Nitko od njih ne govori o posljedicama. Ne govore o tome da bi većina Hrvata u BiH ostala izvan tog entiteta. Ne govore o demografiji, ekonomiji, održivosti. Ne govore o tome tko bi platio cijenu, ni ljudsku ni financijsku. Ne govore o tome kako bi se to provelo, kojim mehanizmima, kojim putem. Ne govore ni o tome da Hrvatska država, bar prema izjavama vlastitog državnog vrha, ne podržava otvoreno takav smjer ili ga uopće ne podržava.
A najvažnije pitanje nitko ne postavlja: misle li oni da se treći entitet može dobiti bez rata? Ako ne može, tko će taj rat voditi? Tko će u njemu sudjelovati? Hoće li Penava i Raspudić stati na čelo kolone? Hoće li oni preuzeti odgovornost za posljedice? Ili će, kao i uvijek, cijenu platiti oni koji žive ovdje, a ne oni koji o BiH govore iz saborskih klupa?
Zato je vrijeme da se jasno kaže: ni Penava ni Raspudić nemaju mandat da u ime Hrvata u BiH određuju politički smjer. Nemaju pravo proglašavati što je naš interes, niti imaju pravo crtati političke karte koje će drugi morati živjeti. Hrvatski narod u BiH nije eksperiment, nije poligon za tuđe ambicije i nije moneta za potkusurivanje u hrvatskoj unutarnjoj politici. Ako već žele govoriti o nama, neka prvo preuzmu odgovornost za ono što govore. A ako to ne mogu, onda je bolje da šute.
PeD | DOMOVINA
