Izjava američke zamjenice veleposlanika pri UN‑u Tammy Bruce da Bosna i Hercegovina ulazi u “novu fazu međunarodnog angažmana” zvuči kao diplomatska fraza. No iza te formulacije krije se najjasniji signal dosad da međunarodna zajednica ulazi u proces postupnog povlačenja iz modela u kojem je OHR imao izvršnu ulogu. Naglasak na “nepristranom visokom predstavniku” samo je politički amortizer koji prikriva suštinu: ovlasti se smanjuju jer se priprema teren za gašenje institucije.
Nepristranost kao ograničenje, a ne kao kvaliteta
U javnom diskursu naglašavanje nepristranosti zvuči pozitivno. U praksi, u kontekstu BiH, to znači nešto sasvim drugo. Ako visoki predstavnik mora imati “povjerenje svih strana”, to automatski znači da ne može donositi odluke koje jedna strana odbija. A u političkoj realnosti BiH, gotovo svaka odluka koja ima težinu bit će osporena od barem jednog aktera.
Drugim riječima, zahtjev za nepristranošću služi kao mehanizam ograničavanja Bonskih ovlasti. Ako ih ne može koristiti, onda ih ne treba imati. Ako ih ne treba imati, onda se može zatvoriti OHR. To je logičan slijed koji se ne izgovara naglas, ali je politički jasan.
“Postupno prebacivanje odgovornosti” kao eufemizam za povlačenje
Bruce je naglasila da OHR “nikada nije bio zamišljen kao trajan”. To je poruka koja se u diplomaciji šalje kada se želi najaviti završna faza neke misije. Formulacija o “prebacivanju odgovornosti na domaće lidere” zvuči kao normalizacija, ali u realnosti znači da međunarodna zajednica želi smanjiti vlastitu odgovornost za funkcioniranje BiH.
Ovo nije procjena da je zemlja spremna. Ovo je geopolitička odluka da se angažman smanji, bez obzira na stanje na terenu.
Najlošiji mogući trenutak
Bosna i Hercegovina se nalazi u najdubljoj političkoj krizi od Daytona. Institucije su blokirane. Retorika o disoluciji nikada nije bila otvorenija. Povjerenje među narodima je na povijesnom minimumu. U takvom kontekstu međunarodni autoritet nije luksuz nego je sušta potreba.
Smanjenje ovlasti OHR‑a u ovakvom trenutku ne djeluje kao korak prema stabilnosti. Naprotiv, uklanja se jedini mehanizam koji je u protekla dva desetljeća mogao spriječiti eskalaciju kada domaći akteri nisu imali kapacitet za dogovor.
Rizik ne leži u sutrašnjem sukobu, nego u uklanjanju kočnica
Ovo ne znači da će rat početi sutra. Ali znači da se povećava prostor za jednostrane poteze, institucionalne blokade, provokacije i vrlo izgledne incidente koji se lako mogu oteti kontroli.
Uklanjanjem vanjskog autoriteta kao što je Visoki predstavnik za BiH, u situaciji kada unutarnji akteri ne uspijevaju postići nikakav kompromis, predstavlja otvoren put ka rastu eskalacija. To je čista politička matematika.
Zašto međunarodna zajednica to radi
Međunarodna zajednica na čelu sa SAD sigurno nema uvjerenja da je BiH spremna i da njeni političari mogu sami upravljati zategnutim političkim procesima u BiH.
Teoretski mogli bi govoriti o tomu da Međunarodna zajednica ima druge globalne prioritete. Okretanjem leđa Bosni i Hercegovini želi smanjiti troškove, ali i svoju odgovornost. Teret političke odgovornosti se želi prebaciti na domaće aktere, dok se smatra da eventualna krizu u BiH mogu kontrolirati bez izravne intervencije Visokog predstavnika.
Ove odluke Međunarodnih faktora koji BiH rade o glavi ne predstavljaju realnu procjenu stanja. Riječ je o čistoj kalkulaciji koja je vjerojatno iznuđena nizom lobiranja od strane onih koji žele u BiH završiti priču s OHR-om i Visokim predstavnikom.
Dublja politička pozadina
Najava “smanjenja ovlasti” nije tehnička promjena. To je početak procesa u kojem se OHR pretvara iz izvršnog u simboličnog aktera, s jasnim ciljem njegovog gašenja. U trenutku kada su političke tenzije najviše od Daytona, takav potez ne doprinosi stabilnosti nego otvara prostor za nove podjele i krize.
Priča o “preuzimanju odgovornosti domaćih aktera” nema realno uporište. Domaći akteri nisu u stanju preuzeti odgovornost ni za osnovno funkcioniranje institucija, a kamoli za stabilnost države. Zato ovaj proces ne vodi prema jačanju BiH, nego prema njenom daljnjem slabljenju.
Sve što se događa posljednjih mjeseci – eskalacija retorike o disoluciji, otvorene prijetnje secesijom, političko blokiranje institucija, te sada najave o smanjenju ovlasti OHR‑a – uklapa se u isti obrazac. To je niz poteza koji objektivno vode prema teritorijalnoj podjeli zemlje.
OHR je bio jedini integrativni faktor u BiH. Bio je jedina institucija koja je mogla zaustaviti jednostrane poteze, spriječiti secesionističke inicijative i održati minimalnu funkcionalnost države. Bez OHR‑a, Bosna i Hercegovina bi se raspala mnogo ranije. Gašenjem OHR‑a uklanja se posljednja kočnica koja je držala zemlju na okupu.
U takvom kontekstu, smanjenje ovlasti visokog predstavnika i moguće izmještanje ili gašenje OHR‑a ne može se tumačiti kao tehnička tranzicija. To je politički potez koji otvara prostor Dodikovim prijetnjama o otcjepljenju Republike Srpske i Čovićevim planovima o trećem entitetu. Bez međunarodnog autoriteta koji ih može zaustaviti, ti procesi postaju realni i neometani.
Zato se nameće pitanje je li međunarodna zajednica, predvođena SAD‑om, već donijela stratešku odluku da prihvati podjelu BiH kao rješenje. Ako je tako, onda je gašenje OHR‑a samo sredstvo kojim će se do tog cilja doći.
PeD | DOMOVINA
