Svake godine u trećem tjednu lipnja, Hrvatska upada u stanje teške moralne i političke katalepsije. Danas, trideset i kusur godina nakon nominalnog sloma totalitarizma, svjedočimo ritualu koji bi u svakom civiliziranom europskom društvu bio proglašen bizarnim i duboko uvredljivim za elementarno ljudsko dostojanstvo. Dvadeset i drugog lipnja, dok se politička, kulturna i medijska „elita“ okuplja u šumi Brezovica ili pak puni dvoranu Vatroslava Lisinskog kako bi uz partizanske koračnice i crvene simbole slavila deklarirani „antifašizam“, paralelno se, u tišini i s odmakom od tek nekoliko dana, iz skrivenih jama i bezimenih stratišta ekshumiraju i pokapaju kosti nevinih žrtava tog istog režima.
Ova slika nije tek prolazna kronološka koincidencija. Ona je dijagnoza duboke, kronične shizofrenije hrvatskog društva. Gledati lica političara, prepotentnih salonskih intelektualaca, pisaca i glumaca kako s patetičnim žarom plješću ikonografiji pod kojom su činjeni najsvirepiji zločini u povijesti ovih prostora, razotkriva zastrašujući nedostatak elementarne humanosti. Pjevati pjesme pokreta koji je stvorio Goli otok, Hudu jamu, Macelj i Tezno, dok se obitelji žrtava još uvijek bore za pravo na grob i sjećanje, čin je civilizacijskog sljepila i bešćutnosti koji nas trajno udaljava od kruga zrelih europskih naroda.
Suvremeni apologeti jugoslavenskog komunizma, utaboreni u medijima, književnim kružocima i na fakultetima humanističkih znanosti, desetljećima mukotrpno grade mit o „humanom socijalizmu“ i „specifičnom jugoslavenskom putu“. Povijesna stvarnost je, međutim, neusporedivo mračnija. Pokret pod vodstvom Josipa Broza Tita od samih je svojih početaka bio rigidna, militarizirana boljševička ekspozitura čiji primarni cilj nije bio puka obrana od okupatora, već radikalna, nasilna promjena društvenog poretka kroz eliminaciju svih stvarnih i potencijalnih klasnih i klasno-političkih neprijatelja.
Sve do povijesnog raskola 1948. godine, Tito i Staljin funkcionirali su kao najuži ideološki i operativni saveznici. KPJ je slijepo, s velikim fanatizmom, provodila direktive Kominterne. Likvidacije koje su partizanske postrojbe provodile tijekom rata, a posebice u jezivom krešendu nakon njegova službenog završetka u svibnju 1945., nisu bile nikakav „eksces“ izbezumljenih pojedinaca ili razumljiva „osveta“. One su bile hladnokrvno planiran, sustavno provođen državni teror.
Jednadžba je bila jednostavna: svatko tko se nije uklapao u viziju monolitne, jednopartijske komunističke države – bilo da je riječ o razoružanim vojnicima, civilima, ženama, djeci, katoličkom svećenstvu ili građanskoj inteligenciji – morao je biti fizički uklonjen. Josip Broz Tito bio je apsolutni gospodar tog sustava, potpisnik naredbi za masovna ubojstva i strateg koji je nadgledao pacifikaciju terena. Nazivati danas takvog čovjeka „velikanom“ i nekritički hvaliti njegov režim uvreda je za stotine tisuća onih čiji su životi ugrađeni u temelje te komunističke satrapije.
Da bi se u potpunosti shvatila dubina povijesnog sloma, potrebno je srušiti još jedan stup službene historiografije koji tvrdi da je zlo počelo proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Stvar je puno jednostavnija i zagovornici komunističkog režima je rado prešućuju. Naime, u danima sloma prve, monarhističke Jugoslavije u travnju 1941. godine, i prije nego što je nova vlast u Zagrebu uopće uspostavila svoj državni aparat, ostaci jugoslavenske kraljevske vojske, u simbiozi s četničkim elementima, krenuli su u brutalne odmazde i zločine nad hrvatskim (negdje i muslimanskim) civilima. Ne mogavši se pomiriti s činjenicom da se prva Jugoslavija – država koja je funkcionirala kao poligon za velikosrpsku hegemoniju – nepovratno raspada, ove formacije provode strašne masakre nad nedužnim stanovništvom (poput brutalnih ubojstava u okolici Bjelovara, Gudovcu, te u okolici Dervente i diljem Bosne i Hercegovine).
Upravo je taj rani val nasilja stvorio klimu općeg straha, nesigurnosti i radikalizacije, koju će komunistički vrh kasnije majstorski iskoristiti. Komunisti nisu podigli ustanak da bi zaštitili narod, već da bi u kaosu općeg rata proveli vlastitu revoluciju, gazeći pritom preko leševa pripadnika vlastitog naroda koji nisu dijelili njihovu fanatičnu ideologiju.
Ključna tragedija suvremene Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine, leži u odgovoru na pitanje zašto se o ovim temama i danas raspravlja s ovoliko žuči. Odgovor stane u jednu jedinu riječ: lustracija. Za razliku od država Srednje Europe poput Poljske, Češke ili baltičkih zemalja koje su zakonski i institucionalno prekinule veze s komunističkim aparatima, na prostorima bivše Jugoslavije dogodio se potpuni moralni i kadrovski kontinuitet.
Kada je 1990. godine propao formalni sustav, stvarni nositelji moći nisu nestali. Pripadnici komunističke partijske nomenklature, visokopozicionirani kadrovi represivnog aparata (ponajprije zloglasne UDBA-e) te direktori državnih poduzeća koji su upravljali kapitalom, preko noći su presvukli kapute. Infiltrirali su se u novonastale demokratske stranke – kako lijeve, tako i desne – preuzeli ključne poluge u pravosuđu, medijima, bankarskom sektoru i akademskoj zajednici.
Zbog toga danas imamo situaciju u kojoj politička i kulturna elita s ponosom slavi totalitarne simbole. Kada pojedini pisci, javni radnici i političari strastveno brane Tita i partizane, oni ne brane nikakve univerzalne ljudske vrijednosti niti demokraciju. Oni refleksno brane svoj biološki i obiteljski background, legitimitet svojih pozicija i privilegija koje su naslijedili iz bivšeg sustava.
Taj izostanak duboke, institucionalne lustracije i potpunog pročišćenja društva glavni je razlog zašto su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina ekonomski, pravno i mentalno zarobljene u prošlosti. Elite koje su odgajane na principima partijske poslušnosti, klijentelizma i eliminacije neistomišljenika ne mogu graditi moderne, transparentne i napredne države. One znaju vladati samo proizvodnjom permanentnog ideološkog sukoba.
Dokle god se najviši državni dužnosnici budu klanjali sjenama režima koji je od vlastite države napravio grobište, Hrvatska će ostati moralno invalidno društvo. Istinski civilizacijski iskorak i pomirenje ne počinju pjevanjem koračnica u Lisinskom, već klečanjem pred svakom nevinom žrtvom i jasnim, nedvosmislenim imenovanjem krvnika – bez obzira na to koju je boju petokrake ili insignije nosio. Sve ostalo je gola politička trgovina i sramotno ruganje mrtvima.
Fra Petar JELEČ
