Domovinski pokret je najavljivao veliku političku inicijativu. U javnosti se stvarao dojam da će njihova rezolucija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini biti dokument koji će promijeniti paradigmu hrvatske politike prema BiH. Govorilo se o “povijesnom iskoraku”, o “novoj državnoj strategiji”, o “hrabrom zaokretu”. U političkim kuloarima čak se šuškalo da će DP otvoreno zatražiti uspostavu trećeg entiteta, što bi bio najradikalniji potez jedne parlamentarne stranke u Hrvatskoj još od završetka rata.
A onda je stigao tekst. Rezolucija je, umjesto političkog potresa, ispala – kamilica. Dokument koji je, kako se kod nas kaže, “ko sveta voda – nit pomaže, nit odmaže”. U njemu nema ni hrabrosti, ni vizije, ni jasnog političkog stava. Sve se svodi na općenite fraze o ravnopravnosti, legitimnom predstavljanju i europskom putu BiH. Ništa što već nismo čuli tisuću puta. Ništa što već nije dio standardnog repertoara hrvatske vanjske politike.
To samo po sebi ne bi bilo problem da Domovinski pokret nije tjednima najavljivao nešto sasvim drugo. Očito je da je prvotni tekst bio znatno radikalniji, ali je u političkoj trgovini s HDZ‑om ublažen do neprepoznatljivosti. HDZ, koji je u koaliciji s DP‑om, nije želio dokument koji bi ga gurnuo u diplomatski sukob s međunarodnom zajednicom ili destabilizirao odnose u BiH. Rezultat je rezolucija koja ne obvezuje nikoga ni na što, niti otvara ikakav novi politički prostor.
Drugim riječima, Domovinski pokret je najavio oluju, a isporučio bonacu.
No, iza ove “kamilice” krije se nešto ozbiljnije. Domovinski pokret nije slučajno posegnuo za temom Hrvata u BiH. Ta tema ima snažan emocionalni naboj, posebno među članovima i simpatizerima DP‑a koji su porijeklom iz BiH. U toj stranci postoji cijela jedna frakcija koja politički rezonira u skladu s interesima određenih krugova u BiH – krugova koji već godinama zagovaraju model “srpskog upravljanja nacionalnim interesima”. A taj model znači samo jedno: podjela Bosne i Hercegovine i pripajanje “vlastitih” teritorija “državnim maticama”.
Hrvati nikada nisu imali hrabrosti otvoreno zagovarati secesiju BiH. Ali dio političkih elita među Hrvatima u BiH nikada se nije pomirio s činjenicom da je BiH međunarodno priznata država i da je njezina cjelovitost temelj hrvatske sigurnosti. Ti krugovi i danas sanjaju o “hrvatskom entitetu”, iako dobro znaju da bi takav projekt završio katastrofalno – i za Hrvate u BiH i za Republiku Hrvatsku.
Domovinski pokret, svjesno ili nesvjesno, postao je megafon tih ideja. Njihova rezolucija, iako ublažena, nosi prepoznatljiv rukopis lobističkih struktura koje već godinama pokušavaju hrvatsku politiku u Zagrebu gurnuti u smjeru koji odgovara uskom krugu moćnika u BiH. To su isti oni krugovi koji su od HDZ‑a BiH stvorili partitokratsku mašineriju, zatvorenu, netransparentnu i odvojenu od stvarnih potreba hrvatskog naroda.
U tom kontekstu posebno je zanimljivo da je baš ovih dana Dragan Čović, dugogodišnji predsjednik HDZ‑a BiH, javno prozvan od jednog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kao čovjek bez hrvatskog legitimiteta, netko tko se izjašnjavao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom. To je politički background koji teško može uvjeriti ikoga da je riječ o autentičnom nositelju hrvatskog interesa. A još je teže povjerovati da bi takva struktura, u slučaju disolucije BiH, stala iza većine Hrvata u BiH. Naprotiv, okrenuli bi im leđa dok trepneš.
Zato je politički opasno kada se u Zagrebu pojave stranke koje bez analize, bez strategije i bez razumijevanja kompleksnosti BiH preuzimaju narative tih krugova. To je politika kratkog daha. Politika koja misli samo danas, a ne pita se što će biti sutra. Politika koja ne razumije da bi raspad BiH bio najgori mogući scenarij za Republiku Hrvatsku.
U tom smislu, premijer Plenković – koliko god bio kritiziran – pokazuje daleko veću političku zrelost. Možda pod pritiskom međunarodne zajednice, možda iz vlastitog razumijevanja situacije, ali činjenica je da ne leti “kao ždrijebe pred rudo”. Za razliku od Ivana Penave, koji nikada nije objasnio kako misli implementirati svoje političke ideje, niti je pokazao svijest o reperkusijama koje bi takva politika imala.
I tu dolazimo do ključnog pitanja. Tko je taj tko odlučuje što je “hrvatski interes u BiH”? Je li to HDZ BiH? Je li to nekoliko moćnika iz zapadne Hercegovine? Je li to stranka u Zagrebu koja želi političke poene? Je li to Penava? Je li to Čović? Je li to netko treći?
Ovdje treba jasno reći: nije Republika Hrvatska ta koja nameće rješenja Hrvatima u BiH. Službena politika Hrvatske, bez obzira na sve kritike, ipak je odmjerena, diplomatska i svjesna međunarodnih okolnosti. Problem nastaje kada se u Hrvatskoj pojave pojedinci, male stranke i populistički akteri koji, iako dolaze iz Hrvatske, ne predstavljaju državu Hrvatsku, nego vlastite političke ambicije ili interese određenih lobija iz BiH. Oni govore u ime Hrvata u BiH bez ikakvog demokratskog legitimiteta i bez razumijevanja dugoročnih posljedica.
Hrvatski interes u BiH ne može se definirati u uskim stranačkim kuhinjama. Ne može ga definirati partitokratska elita koja je odavno izgubila kontakt s narodom. Ne može ga definirati ni politički avanturizam iz Zagreba koji se predstavlja kao “pomoć Hrvatima”, a zapravo služi populističkom samopromoviranju. A najmanje ga mogu definirati oni koji sanjaju o podjeli BiH, jer bi takva politika većinu Hrvata ostavila izvan “hrvatske strane”.
Ako želimo govoriti o stvarnom, autentičnom, dugoročnom interesu Hrvata u BiH, onda taj interes mora biti definiran konsenzusom. Mora biti rezultat širokog društvenog dogovora. Mora biti potvrđen referendumom. Mora biti legitiman, a ne nametnut.
Sve drugo je politički diletantizam. Sve drugo je igranje s vatrom. Sve drugo je politika koja može uništiti ono malo što je ostalo od političke snage Hrvata u BiH.
Hrvatska ima pravo i dužnost pomagati Hrvatima u BiH. I Hrvati u BiH su zahvalni na svakoj pomoći. Ali Hrvatska kao država ne stoji iza populističkih eksperimenata i avanturističkih ideja koje guraju pojedinci. A još manje ima pravo slušati lobije koji misle samo na vlastite interese.
Zato je vrijeme da se prestane s politikom improvizacije. Vrijeme je da se prestane s politikom “kako vjetar puše”. Vrijeme je da se hrvatski interes u BiH definira jasno, argumentirano i legitimno. Sve ostalo vodi u ponor.
PeD | DOMOVINA
