U hrvatskom medijskom prostoru posljednjih godina, a naročito zadnjih mjesec dana, stvorila se čudna paralelna politika prema Bosni i Hercegovini. Nju ne vode institucije, ne vode je izabrani predstavnici Hrvata u BiH, ne vode je ni oni koji snose posljedice svojih riječi. Vode je ljudi koji žive u Zagrebu, Metkoviću, Bruxellesu ili na relaciji TV studio – Internet podcasti, ali koji su uvjereni da imaju pravo određivati sudbinu naroda koji ih nikada nije birao. Jedni od najglasnijih među njima su Nino Raspudić, Nikola Grmoja, Željana Zovko, ali i mnogi drugi koji sebi uzimaju za pravo da otvoreno lobiraju za određene političke interese Hrvata u BiH, pogotovo kada je u pitanju zagovaranje trećeg entiteta.
- Mišljenje je jedno, političko zagovaranje je nešto sasvim drugo
- Treći entitet nije tehničko pitanje, to je egzistencijalna odluka
- „Rođen sam u BiH“ nije politički mandat
- Hrvati u BiH nemaju konsenzus i to je ključna činjenica koju svi ignoriraju
- Kako je treći entitet postao mit, a ne strategija
- Treći entitet vodi ka raspadu BiH, a to je strateško pitanje, ne medijska igra
- Vrijeme je da Hrvati u BiH progovore sami za sebe
I zato se s pravom može postaviti jednostavno pitanje: tko ih je ovlastio?
Mišljenje je jedno, političko zagovaranje je nešto sasvim drugo
Nije sporno da svatko ima pravo na mišljenje o trećem entitetu. To pravo ima i Raspudić, i Grmoja, i Zovko, i bilo tko drugi. Ali ono što oni rade u medijima nije puko iznošenje mišljenja. To je sustavno lobiranje, oblikovanje narativa, stvaranje političkog pritiska i predstavljanje vlastitih stavova kao „hrvatskih nacionalnih interesa“.
A to je već ozbiljan problem.
Jer hrvatske nacionalne interese u BiH ne definiraju komentatori, kolumnisti, saborski zastupnici iz Hrvatske niti europarlamentarci. Definiraju ih Hrvati u BiH kroz svoje institucije, svoje predstavnike i svoj politički proces.
Sve ostalo je paternalizam, kolonijalni refleks i političko nasilje nad narodom koji se stalno promatra kao objekt, a nikada kao subjekt.
Treći entitet nije tehničko pitanje, to je egzistencijalna odluka
Zagovornici trećeg entiteta vole govoriti o „balansu“, „ravnoteži“, „rješenju za Hrvate“. Ali nikada ne govore o onome što je najvažnije: što će biti s Hrvatima koji bi ostali izvan tog entiteta.
Što s Hrvatima u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Travniku, Varešu, Bugojnu, Posavini? Tko će njih štititi? Tko će im jamčiti politička prava? Tko će ih predstavljati?
Odgovor je jednostavan: nitko.
Treći entitet bi za veliki broj Hrvata bio političko samoubojstvo, a za neke i demografska presuda. I zato je nepošteno, neodgovorno i opasno zagovarati takvo rješenje bez ikakvog konsenzusa među samim Hrvatima u BiH.
„Rođen sam u BiH“ nije politički mandat
Jedan od argumenata koji se koristi u obranu Raspudića glasi: „On je rođen u BiH, ima pravo govoriti.“ Naravno da ima pravo govoriti. Ali nema pravo zastupati, jer ga nitko nije izabrao.
Rođenje je biografska činjenica, ne politička legitimacija.
Njegove riječi u javnom prostoru nisu privatni stavovi, nego politički utjecaj. On ima platformu, publiku, medijsku moć. I zato je svaka njegova rečenica o trećem entitetu čin političkog djelovanja, a ne akademska rasprava.
A političko djelovanje bez političke odgovornosti uvijek je opasno.
Hrvati u BiH nemaju konsenzus i to je ključna činjenica koju svi ignoriraju
Ne postoji jedinstven stav Hrvata o trećem entitetu. Ne postoji nacionalna strategija. Ne postoji dogovor. Postoji samo buka koju bukači u BiH nemaju hrabrosti javno eksponirati pa taj svoj partikularni interes adresiraju na adrese poput Raspudića, Grmoje, Zovko i sličnih.
A bez konsenzusa, svako nametanje smjera je čin političke izdaje, jer ignorira interese onih koji bi takvim rješenjem bili ostavljeni izvan „hrvatskog entiteta“, bez zaštite, bez utjecaja, bez političke budućnosti.
Kako je treći entitet postao mit, a ne strategija
U cijeloj ovoj priči postoji još jedan problem o kojem se premalo govori: kriva percepcija koju je HDZ BiH godinama stvarao među Hrvatima u BiH. Stalnim ponavljanjem narativa o ugroženosti, obespravljenosti i „nemogućnosti života u ovakvoj BiH“, stvorena je klima u kojoj je treći entitet mnogima počeo izgledati kao prirodno, pa čak i jedino rješenje. Taj narativ nije nastao spontano. On je rezultat dugogodišnje politike koja se nikada nije odrekla ratnih ciljeva, samo ih je prevela u politički rječnik.
U praksi, HDZ BiH vodi politiku koja odgovara homogenim, jednonacionalnim sredinama, prije svega zapadnoj Hercegovini. Ta politika nikada nije skrivala svoju tihu želju: odvajanje i priključenje Hrvatskoj. Iako je takav projekt poražen i vojno i diplomatski, ostao je živ kao emocionalni refleks i politička fantazija. Kroz stranačku disciplinu i autoritet Dragana Čovića, taj je narativ nametnut i u sredinama gdje HDZ BiH ima vlast. Malo tko se usudi suprotstaviti, jer je stranka izgrađena na poslušnosti, a ne na pluralizmu mišljenja.
Malobrojna opozicija, intelektualci, ljudi iz mješovitih sredina vide opasnosti trećeg entiteta, ali oni nemaju medije, nemaju platformu, nemaju snagu. Njihov glas se jedva čuje. Zato je razumljivo da je dio Hrvata nasjeo na priču o trećem entitetu kao „spasu“. Posebno oni koji nose ratne traume i koji su u prošlosti bili u sukobima s Bošnjacima. Na takvom tlu lako raste politika straha, nepovjerenja i jednostavnih rješenja.
Ali upravo tim ljudima treba reći istinu: treći entitet nije svehrvatski interes. On nije rješenje za Hrvate u BiH, nego rješenje za jednu političku elitu i jedan geografski prostor. On ne donosi sigurnost, nego nove podjele. Ne donosi zaštitu, nego ostavlja desetine tisuća Hrvata izvan zamišljenih granica, bez političkog utjecaja i bez ikakve garancije budućnosti. A što je najvažnije, treći entitet se postavlja isključivo kao prijepor prema Bošnjacima, dok se teritorij Republike Srpske ne dovodi u pitanje, iako je upravo tamo bio i ostao veliki dio hrvatskog nacionalnog prostora iz kojeg su Hrvati protjerani.
Ako već govorimo o pravdi, sigurnosti i nacionalnom interesu, onda moramo govoriti o cijelom hrvatskom prostoru u BiH, a ne samo o onom dijelu koji odgovara jednoj stranci i jednoj političkoj ambiciji.
Treći entitet vodi ka raspadu BiH, a to je strateško pitanje, ne medijska igra
Raspad BiH nije akademska tema. To je pitanje sigurnosti, međunarodnih odnosa, stabilnosti regije i dugoročnih posljedica za hrvatski narod u cjelini. Zagovarati takav smjer bez ikakve odgovornosti prema ljudima koji bi ga najviše osjetili je klasični politički hazardizam.
I zato se postavlja legitimno pitati: je li zagovaranje trećeg entiteta zaista strateški interes Republike Hrvatske ili je samo interes pojedinih političkih analfabeta koji nesvjesni posljedica lobiraju za promašene i napuštene politike.
Vrijeme je da Hrvati u BiH progovore sami za sebe
Ako postoji tema o kojoj Hrvati u BiH moraju govoriti jedinstveno, onda je to treći entitet. Ako postoji odluka koja se ne smije donositi izvan BiH, onda je to ova. Krajnje je vrijeme da se prekine s praksom da drugi govore u naše ime, s tim treba prekinuti dok ne bude za sve kasno.
Jer sudbina Hrvata u BiH ne može biti medijski projekt, politička platforma ili ideološki eksperiment. To je pitanje opstanka.
Suludo je zagovarati koncept i ustrajavati na njemu da oni koji ne žive ovdje, ne glasaju ovdje i ne snose posljedice ovdje određuju što je „naš interes“.
Naš interes možemo i moramo definirati samo mi. Potreban je širok nacionalni konsenzus koji se ne može graditi na pritiscima, interesnim lobiranjima i iluziji da će svi Hrvati u BiH biti „svoji na svome“ ako završimo zatvoreni u 15% teritorija države. Čak i kada bi se s Bošnjacima postigao kompromis, tih 15% bi bio apsolutni maksimum. Sve iznad toga značilo bi ulazak u opasnu zonu političkih sukoba koje nitko razuman ne želi, niti bi ih BiH mogla preživjeti bez teških posljedica.
PeD | DOMOVINA
