Nekada su nas loše vijesti u novinama, na televiziji ili Internetu pogađale. Ne zato što smo bili osjetljiviji, nego zato što su bile rjeđe, jasnije i dolazile su u trenutku kada smo imali vremena razumjeti ih. Danas se loše vijesti ne pojavljuju iznenadno, nego su postale svakidašnjica. Slijevaju se kao voda koja curi iz napukle cijevi, kap po kap, dok se jednog dana ne probudimo i shvatimo da nam je cijela kuća pod vodom. A više ni ne reagiramo. Samo stojimo i gledamo.
To je možda najopasnija promjena društvene zbilje koja obilježava naše vrijeme: katastrofe postaju normalne stvari. Ratovi, krize, inflacije, pucnjave, politički skandali, ekološke prijetnje, društvene podjele, sve to više ne izaziva šok, nego tek kratko podizanje obrve. Ne može se reći da smo kao ljudi postali bezosjećajni. Prije bi se reklo da smo postali preopterećeni bombardiranjem loših vijesti. Čovjek ima granicu, a ta granica je čini se prijeđena.
Mediji, naravno, imaju svoju ulogu. U utrci za klikovima, pažnjom i preživljavanjem, vijesti su postale natjecanje u intenzitetu. Svaki naslov mora biti jači od prethodnog, svaka drama veća, svaka izjava zapaljivija. U takvom okruženju i najgora tragedija traje točno onoliko koliko traje jedan skrol. Nakon toga dolazi nova. I još jedna. I još jedna. U tom ritmu čovjek se brani jedino tako što otupi. Ogugla jer je preplavljen mnoštvom vijesti koje su postale svakodnevica. Na takvu reakciju čovjeka ne treba gledati kao na manu, to je jednostavno mehanizam koji od iskona kreira naše reakcije na svakodnevne pojave.
Ali problem nastaje kada otupimo i na ono što ne bismo smjeli. Kada nam prijeđe u rutinu i ponašamo se da je normalno da se svijet raspada u kontinuitetu. Praktično prestali smo reagirati na nepravdu, jer smo je vidjeli previše puta. Ne šokiran nas vijest o velikim razmjerima korupcije, jer su takve vijesti postale uobičajene. Više nas ni jedna negativna vijest ne ljuti, kao da smo potrošili sve rezerve ljutnje. I ništa nas više ne brine ili nemao snage za brigu ili smo postali indolentni, jer brige drugih više nas se ne tiču.
Ovakvim stavovima ulazimo u jednu vrlo opasnu zonu koja je oličenje ravnodušnosti. A ravnodušnost je uvijek preteča propadanja. Ne zato što smo se promijenili u smislu da smo kao ljudi postali loši, nego zato što prestajemo vjerovati da išta ima smisla. Najgore što nam se može desiti je da prestanemo vjerovati da se išta može promijeniti i tada prestajemo razmišljati o mogućnosti reagiranja jer smo postali uvjereni da je svaka reakcija izlišna.
I zato je pitanje koje si danas moramo postaviti vrlo jednostavno: jesmo li otupjeli i jesmo li postali ravnodušni zato što smo preplavljeni, ili zato što smo se predali? Razlika je ogromna. U prvom slučaju za ljude još ima nade. U drugom slučaju sve lađe su nam potonule i sve postaje samo statistika.
Možda je vrijeme da ponovno naučimo reagirati. Svakako ne na svaku vijest i svaki dramatični događaj, ali bi mogli reagirati na ono što je stvarno važno. Jer ako dopustimo da nas ništa više ne može pogoditi, a sva je prilika da se ide u tom smjeru, onda ćemo vrlo brzo dočekati vijest koja će raditi o našoj glavi, a mi ćemo već naviknuti kao flegme samo slegnuti ramenima.
A to je trenutak kada društvo prestaje biti organizirana zajednica ili zajednica koja se može organizirati i postajemo društvo u kojem smo skup pojedinaca koji žive jedni pored drugih, ali ne i jedni za druge. To bi definitivno bio kraj kojem ne težimo, ali kojem doprinosimo, jer smo se dali izmanipulirati da nas mediji formiraju kao ličnosti koje su otupjele i s kojima će biti lako manipulirati, što je po prilici i cilj onih koji upravljaju medijima.
PeD | DOMOVINA
