Povratak iz pečalbe: San koji se rasprši kao balon od sapunice

Iseljavanje je rana koja nikad ne zacjeljuje. Ljudi odlaze jer ovdje ne vide budućnost. A oni koji se vraćaju, vraćaju se u istu stvarnost: prazne ulice, bez prijatelja i društva. Jedino im ostaje sustav u kojem mogu napredovati i opstati samo podobni. Ova priča povratnika iz Njemačke pokazuje koliko je povratak težak i koliko iseljavanje ostavlja duboke tragove na pojedincu i zajednici.

DOMOVINA
7 min čitanja
Povratak u veliku kuću i domovinu jeste možda san, ali nije uvijek tako jednostavno kako se obično misli.

Poznato je da je veliki broj osoba s područja BiH, Hrvatske i šireg susjedstva napustio svoje domove i otišao u zemlje Zapadne Europe, kako se to kaže, trbuhom za kruhom. Većina onih koji su napustili svoju domovinu otišli su s cijelim obiteljima procijenivši da ovdje više nema života i da je najbolje skrasiti se u Njemačkoj ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji, trajno.

Prijeđi na poglavlje

Veliki odlijev stanovništva pljuska je za aktualne vlasti jer nisu odgovorile zadaći i brizi o svojim građanima. Jer svi koji su otišli nisu napustili svoj zavičaj što im je lijepo, nego zato što im je bilo jako loše.

Tu i tamo događaju se slučajevi da se netko vrati iz inozemstva. Iz nekog razloga napusti zapadnoeuropsku destinaciju i trajno se vrati kući. Takvi slučajevi se obično zabilježe kamerom a slike povratka osvanu na naslovnicama, jer važno je prikazati progres i interes povratka odseljenog stanovništva. Naravno, ovakva uprizorenja su rijetka, puno rjeđe nego se to pomisli čitajući naše medije koje podupire država.

- Mjesto za vašu reklamu -
Ad image

Nije lako onima koji su otišli vani. Nostalgija ih vuče i mnogi su željni rodnog kraja i istinskog povratka.

Kako to u praktičnom primjeru izgleda kada se jedan od gastarbajtera odluči na povratak. U nastavku donosimo jednu klasičnu ili možda atipičnu priču o povratku koja je objavljena u Facebook grupi „Balkanci u Njemačkoj“. Priču prenosimo u cijelosti uz nužne tehničke korekcije pisma gdje smo samo dodali naše dijakritičke znakove kojih u izvornom tekstu nema.

Što da radim

Pozdrav ekipi u grupi… Evo javljam se nakon 8 godina Frankfurta, vratio sam se u Hrvatsku prije nekih 7-8 mjeseci i ljudi moji dođe mi da plačem svaki dan od muke sta sam napravio od života.

Svi znate kako to ide, radiš gore k’o konj, odvajaš od usta, ne ideš nigdje, samo da bi svaki euro poslao dole za kuću. Obnovio sam sve, digao kat, stavio najbolju izolaciju, PVC stolariju, sredio dvorište da bude tip-top, mislio sam to je to, tu ću ostarit među svojima…

KOJA SAM JA BUDALA BIO!!!

U tu kuću sam skukao preko 100 tisuća eura, što sam krvavo zaradio na dostavi i po skladištima, a sad sjedim u njoj sam k’o duh. Moje društvo, svi oni s kojima sam mislio kave pit, svi su sad po Njemačkoj, Švicarskoj i Irskoj. A znate ‘ko su mi susjedi? Kuća do mene, gazda je iznajmio agenciji, unutra 15 Nepalaca i Filipinaca. Ništa protiv ljudi nemam, rade i oni za kruh, al’ ne razumijemo se ni riječi, vika, galama, druga kultura skroz… Osjećam se k’o stranac u vlastitom dvorištu za koje sam leđa ostavio u Frankfurtu!

Da mi je sad ova pamet, ne bi kune jedne uložio u ciglu dole. Kupio bi stan u Njemačkoj ili negdje na moru pa iznajmljivao, bilo šta, samo ne ovo. Sad imam kuću od 300 kvadrata koju nemam kome ostavit, a u dućanu u gradu ne sretnem nikog svog da mu kažem dobar dan. Djeci se ne sviđa život ovdje, jer su navikli u Njemačkoj, gore su išli u školu, naučili jezik i treniraju nogomet i oni su sad problem. Ovdje ima napretka samo ako si HDZ!!!

Plaća ovdje mi je sprdnja, jedva krpam kraj s krajem, šef me gleda k’o da sam mu nešto dužan, a cijene skuplje nego u Frankfurtu, duplo. Gorko se kajem što sam poslušao srce a ne mozak.

Jel ima još netko da je ovako bacio pare u vjetar k’o ja ili sam ja jedini koji je mislio da će ga kuća i zidovi usrećit?? Pišite mi sta da radim, jel bi bježali nazad u Njemačku il’ da trunem ovdje u ovoj tišini?? Pozdrav svima…

- Mjesto za vašu reklamu -
Ad image

Nije sve u novcu

Ovim je član grupe zaključio svoju kuknjavu o tomu kako je pogriješio što je ušteđevinu teško stečenu u Njemačkoj potrošio u kuću što se pokazalo kao veliki promašaj, jer život nisu samo kuće. U međuvremenu se puno toga promijenilo i povratak iz inozemstva sa zarađenim novcem nije nadomjestak prethodne neimaštine.

Ova ispovijest nije tek osobna drama jednog čovjeka, nego ogledalo sustava koji je godinama tjerao ljude iz domovine. Oni koji su otišli, otišli su jer ovdje nisu vidjeli perspektivu. A oni koji se vraćaju, vraćaju se u istu stvarnost. Ništa se nije promijenilo. Prepreke zbog kojih su otišli i dalje stoje: niske plaće, nepravda, politička podobnost kao jedini put do napretka.

To je najveća tragedija našeg iseljavanja: ne samo da gubimo ljude, nego gubimo i vjeru da se ovdje može živjeti dostojanstveno. Kuće i zidovi ne mogu nadomjestiti prazne ulice, iseljene prijatelje i djecu koja se ne mogu prilagoditi. Povratak u takvu stvarnost postaje bolniji od samog odlaska.

Krivci su jasni, oni koji su godinama vodili državu bez vizije, bez brige za običnog čovjeka. Dok su se bavili vlastitim privilegijama, sela su se praznila, a gradovi ostajali bez mladih. Oni koji su bliski vlasti možda i mogu očekivati svjetliju budućnost, ali za većinu ostaje tama.

Pouka je jednostavna, ali teška: iseljavanje nije samo osobna odluka, nego društvena rana. Iseljavanje nije samo kratkoročni hir pojedinaca ili dijela stanovništva. Iseljavanjem nestaje zajednica, nestaje identitet, a povratnici će se osjećati kao stranci u vlastitom dvorištu. Zato je nužno otvoreno govoriti, ne o zidovima i fasadama, nego o ljudima. Jer bez ljudi, nema ni domovine.

PeD | DOMOVINA

Podijelite ovaj članak
Slijedite
Administrator portala. Više informacija o autoru svakog teksta kojeg potpisuje Administrator portala možete dobit na mail info@domovina.ba
Napišite komentar

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)