I službeno je potvrđeno da je u američko-izraelskom raketiranju Teherana smrtno stradao iranski vjerski vođa ajatolah Ali Hamnei (Ali Khamenei). Iranski državni mediji potvrdili su da je Hamnei ubijen u svom rezidencijalnom kompleksu, zajedno s kćerkom, zetom i unukom. Vijest je potvrđena iz Iranske državne novinske agencije, a objavljena je na drugom državnom kanalu, IRINN.
Smrt Hamneija ne znači samo gubitak jedne osobe, nego otvara pitanje nasljedstva na čelu složenog vjersko-političkog sustava Irana. Upravo zato pažnja javnosti sada se usmjerava na mehanizam kojim se bira novi vođa, a koji je duboko ukorijenjen u šijitskoj tradiciji i ustavnom okviru Islamske Republike. Da bi se razumjelo što slijedi, potrebno je najprije razjasniti značenje titule ajatolaha i način na koji se iz redova klerika bira vrhovni vođa.
Titula „ajatolaha“
Titula ajatolah prevedeno s perzijskog doslovno znači „Božji znak“. Označava počasni naslov u šijitskom islamu, posebno u Iranu.
Ajatolah je istaknuti teološki pravnik (mudžtahid) koji se smatra vrhovnim tumačem islamskog (šerijatskog) prava. Titula se počela koristiti u srednjem vijeku, a institucionalizirana je u Iranu početkom 20. stoljeća.
Ajatolah je visoka vjerska titula među šiitima, ali nije najviša. Iznad nje stoji titula veliki ajatolah (marjaʿ al-taqlid) – „izvor oponašanja“, što označava autoritet kojem se vjernici obraćaju za vjerske i pravne smjernice.
Ajatolasi se školuju u specijaliziranim vjerskim centrima (npr. u gradu Komu, Iran), gdje stječu znanje iz prava, etike, filozofije i drugih islamskih znanosti.
U šijitskoj tradiciji ajatolah se smatra nadahnutim vođom vjernika, koji utjelovljuje pobožnost, mudrost i pravednost. U modernom Iranu titula ima i političku težinu, jer vrhovni vođa Islamske Republike nosi upravo tu titulu.
Iz gornjeg se nameće pitanje kako je Ali Hamnei kao ajatolah bio vrhovni vođa Irana ako postoje „veliki ajatolasi“ koji su iznad ajatolaha u vjerskoj hijerarhiji?
Pa evo objašnjenja. S pozicije vjerske hijerarhije veliki ajatolasi imaju najviši teološki autoritet. Oni su učitelji i izvori vjerskog prava. Međutim, u političkoj hijerarhiji vrhovni vođa Islamske Republike ima najvišu političku vlast u državi. Iznad je predsjednika, parlamenta i vojske. Netom ubijeni Hamnei iako je tituliran kao ajatolah, njegova moć ne proizlazi samo iz vjerskog znanja, nego iz ustavne pozicije koju mu daje iranski sustav. On je izabran od strane „Skupštine stručnjaka“ (tijela sastavljenog od islamskih učenjaka) da bude rahbar – vrhovni vođa. Dakle, ključna je razlika da veliki ajatolah jeste najviši vjerski autoritet, ali bez formalne političke funkcije. Ta funkcija vrhovnog vođe, u slučaju Hamneia, pripala je ajatolahu. Najveći politički autoritet u državi ne mora nužno biti i veliki ajatolah.
Drugim riječima, Hamnei je bio najviši politički vođa Irana, dok veliki ajatolasi mogu imati veći vjerski ugled, ali nemaju institucionalnu vlast nad državom.
Titula ajatolah nije jedinstvena i ne nosi je samo vođa Irana. Radi se o počasnoj vjerskoj tituli u šijitskom islamu koju može steći više učenjaka nakon dugogodišnjeg studija islamskog prava, teologije i filozofije.
Titula ajatolah je šira i dijeljena među mnogim učenjacima, dok je vođa Irana samo jedan od njih, izabran za političku funkciju.
Izbor novog vrhovnog vođe
Vrhovni vođa Islamske Republike Irana (rahbar) bira se posebnim postupkom koji ima određenih sličnosti kao pri izbora pape kod katolika.
Vrhovnog vođu bira Skupština stručnjaka (Majles-e Khobregan), tijelo od 88 islamskih učenjaka, uglavnom ajatolaha, koje se bira na općim izborima. Kandidat mora biti vjerski učenjak (najčešće ajatolah), sposoban za tumačenje islamskog prava i vođenje države.
Kada vrhovni vođa umre ili odstupi, Skupština stručnjaka zasjeda i bira novog vođu. U međuvremenu, privremeno tijelo (predsjednik, predsjednik pravosuđa i jedan član Vijeća čuvara) preuzima njegove ovlasti dok se ne donese odluka.
Članovi Skupštine biraju se na općim izborima svakih osam godina, ali njihove kandidature mora odobriti Vijeće čuvara, koje često eliminira umjerenije kandidate.
Prema ustavu Irana (članak 109), kandidat mora biti vrhunski islamski pravnik (fakih) s visokim moralnim i političkim kvalifikacijama. U praksi se ipak prednost daje politički pouzdanim osobama unutar režima, što se vidjelo kod izbora Hamneija.
Skupština stručnjaka zasjeda iza zatvorenih vrata, slično konklavi kod izbora pape i odlučuje o novom vođi. Proces je netransparentan i pod snažnim utjecajem sigurnosnih struktura, posebno Revolucionarne garde (IRGC).
Dakle, izbor vrhovnog vođe kombinira vjerske kriterije s političkom lojalnošću, a sam postupak je zatvoren i pod kontrolom ključnih institucija režima.
U iščekivanju izbora novog ajatolaha
Zapad ne bi trebao gajiti iluzije da bi izbor nasljednika Hamneija mogao donijeti umjerenijeg ili pragmatičnijeg vođu. Sam sastav Skupštine stručnjaka, čiji su članovi već filtrirani kroz strogu kontrolu Vijeća čuvara, osigurava da kandidati budu ideološki pouzdani, a ne liberalni. Uz to, Revolucionarna garda, kao najmoćnija sigurnosna i politička struktura u Iranu, ima presudan utjecaj na cijeli proces i nikada ne bi dopustila izbor vođe koji bi bio spreman na ozbiljnije ustupke Zapadu. Sustav je tako konstruiran da vrhovni vođa mora biti produžetak teokratskog poretka, a ne njegova korekcija. Odnosno, iranska teokracija nije samo jedna osoba na vrhu, ona je čitava mreža institucija i pravila koja se međusobno učvršćuju. Zato promjena vođe ne znači promjenu sustava, nego samo kontinuitet postojećeg modela vlasti.
Izbor novog vrhovnog vođe neće biti tek personalna promjena na vrhu, nego potvrda kontinuiteta sustava koji se temelji na spajanju vjerskog autoriteta i političke moći. Bez obzira na ime nasljednika, struktura Islamske Republike osigurava da vođa ostane čuvar postojećeg poretka, a ne njegov reformator. Zato će svijet s pažnjom pratiti odluku Skupštine stručnjaka, svjestan da ona neće donijeti liberalizaciju, nego nastavak teokratskog modela koji oblikuje Iran već desetljećima.
Perica DUJMENOVIĆ
