Gradsko vijeće Sarajeva nedavno je usvojilo inicijativu o vraćanju spomenika nadvojvodi Franji Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji. Iako je odluka dobila većinu glasova, u javnom prostoru javili su se prijepori i negodovanja oko vraćanjem spomenika. Izvršna vlast u Sarajevu pokazuje ozbiljne otpore prema realizaciji. Najgovorljiviji je bio je načelnik sarajevske općine Centar Srđan Mandić. Načelnik Mandić se obrušio na svoje stranačke kolege iz Gradskog vijeća ističući kako se „okupatorima ne podižu spomenici”. Očekivano iz Republike Srpske dolaze isti tonovi. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić ideju o vraćanju spomenika smatra ludošću.
Ništa manje protivljenje vraćanju spomenika nije pokazao ni načelnik sarajevske općine Stari Grad, Irfan Čengić iz SDP-a BiH na čijem području bi trebao biti postavljen spomenik. On je bio kategoričan: „U Starom Gradu neće biti podignut spomenik“.
Rasprava oko spomenika ponovno je otvorila staro pitanje treba li okupatorima dizati spomenike i tko su zapravo okupatori Bosne i Hercegovine i tko je zaslužio da ima spomenik u glavnom gradu države.
Povijesni kontekst
Prvi spomenik Ferdinandu i Sofiji podignut je 1917. godine, na Latinskoj ćupriji, točno preko puta mjesta atentata. Bio je izrađen u stilu kasne secesije, s brončanim medaljonima i monumentalnim stupovima. No, već 1919. godine vlasti Kraljevine SHS uklonile su ga, smatrajući ga simbolom okupacije. Nije se uklapao u narativ koji je dolazio iz prijestolnice kralja Karađorđevića. Time je Sarajevo izgubilo jedno od značajnijih umjetničkih ostvarenja epohe, a dijelovi spomenika završili su u muzejskim depoima.
Austro-Ugarska kao okupator
U javnom diskursu, poglavito kada mišljene dolazi od predstavnika velikosrpske politike, Austro-Ugarska je bila nedvojbeno okupator Bosne i Hercegovine. Veći dio Bošnjaka također Austro-Ugarsku smatra okupacijskom silom, ali za razliku od Srba oni nisu vođeni idejom velikosrpstva (osim nekih) nego im je Austro-Ugarska dokinula vlast i privilegije Otomanskog carstva u kojem su se Bošnjaci kao muslimani osjećali kao kod svoje kuće. Tako da u žalovanju za “lijepim” turskim vremenima Austro-Ugare doživljavaju kao okupatore. Hrvatski nacionalni korpus, sazrijevanjem nacionalne svijesti tijekom 19. stoljeća, imao je imperativ osloboditi se svake tuđinske vlasti, ali okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske gledao je drugačijim – prilično ravnodušnijim očima.
Međutim, povijesne činjenice o upravljanju Austro-Ugarske Bosnom i Hercegovinom pričaju drugačiju priču. Na Berlinskom kongresu 1878. Monarhija je dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom, a 1908. je službeno izvršila aneksiju, plativši Osmanskom Carstvu odštetu od 2,2 milijuna turskih lira u zlatu. Dakle, riječ je o međunarodno priznatom postupku, a ne o jednostranoj okupaciji.
Prije dolaska Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina bila je zaostala provincija Osmanskog Carstva, bez atributa državnosti, industrije i modernih institucija. Monarhija je u 40 godina vladavine iz temelja promijenila zemlju:
- izgradila više od tisuću kilometara željeznica, moderne ceste i mostove,
- urbanizirala Sarajevo, uvela tramvaj, električnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju,
- osnovala gruntovnicu, katastar, sudove i policiju, uspostavila je Zemaljsku vladu,
- napravila Vijećnicu, kazalište, muzeje, gimnazije i visoka učilišta,
- razvila industriju – tvornice duhana, pivovare, rudnike, pilane, željezare,
- modernizirala poljoprivredu i zdravstveni sustav.
Drugim riječima, Austro-Ugarska je od Bosne i Hercegovine napravila državu. Dok se za osmansku vlast može reći da je bila pravi okupator. Pasivizirala je zemlju, gušila je pokušaje autonomije (Gradaščević) i ostavila ju je bez temelja modernog društva. Tomu ide u prilog i činjenica da je Austro-Ugarska ušavši u BiH od industrije zatekla samo jednu pilanu u Sarajevu.
Zašto spomenik?
U tom kontekstu, vraćanje spomenika Ferdinandu i Sofiji nije samo podsjetnik na atentat, nego priznanje austrijskog doprinosa stvaranju moderne Bosne i Hercegovine. Nadvojvoda, kao simbol Monarhije koja je uložila sredstva, znanje i energiju u izgradnju države, zaslužuje spomenik više nego itko. Protivljenje tom činu može se tumačiti kao neprijateljstvo prema samoj ideji bosanske državnosti.
Što da Princip nije pucao?
Na kraju, vrijedi se poigrati mišlju: što bi bilo da Gavrilo Princip nije povukao obarač? Da je Austro-Ugarska ostala tutor Bosne još pola stoljeća, BiH bi vjerojatno danas bila razvijena članica Europske unije i NATO-a. Plaće bi bile višestruko veće, mirovine sigurnije, a ratovi i podjele koje su obilježile 20. stoljeće možda nikada ne bi zahvatile ovu zemlju. Sarajevo bi bilo metropola srednje Europe, a Bosna i Hercegovina stabilna država bez entiteta i aktualnih političkih trzavica o novim entitetima i podjelama.
Spomenik Ferdinandu i Sofiji nije samo povijesni artefakt. On je simbol jedne epohe u kojoj je Bosna i Hercegovina prvi put dobila obrise moderne države. Vraćanje tog spomenika znači vraćanje povijesne istine jer Austro-Ugarska je bila graditelj Bosne i Hercegovine, a ponajmanje njen okupator.
Iako se mogu razumjeti prijepori oko vraćanja spomenika Ferdinandu i Sofiji racionalno bi bilo zauzeti stav da austrijski prijestolonasljednik ne samo da zaslužuje spomenik u Sarajevo nego on treba dominirati javnom prostorom grada budući da je uloga Austrije u stvaranju Bosanskohercegovačke države neizmjerna.
Spomenik kao politička poruka
Vraćanje spomenika Ferdinandu i Sofiji u Sarajevu nije samo pitanje povijesnog nasljeđa. U Bosni i Hercegovini spomenici nikada nisu neutralni. Oni su alati političke komunikacije. Odluka Gradskog vijeća da se vrati spomenik Ferdinandu može se čitati kao signal u više smjerova. Prema Srbima, to je jasna poruka da Sarajevo odbacuje mitologiju Gavrila Principa, „Srpskog sveta“ i da se opredjeljuje za europski put, Austriju i Zapad. Prema Hrvatima i međunarodnoj zajednici, to može biti pokazivanje unutarnje ambivalencije. Bošnjačka inicijativa za koju možda znaju da neće biti realizirana, može biti i poruka Hrvatima koja služi kao podsjetnik da Bosna nije jednoznačno prozapadna, nego da se definira samo kao bošnjačka ili primarno bošnjačka.
U tom svjetlu, spomenik Ferdinandu i Sofiji postaje više od povijesnog artefakta. On je ogledalo današnje Bosne i Hercegovine, zemlje koja se još uvijek traži između prošlosti i budućnosti.
Ako se spomenik vrati, to će biti znak da Sarajevo ne bježi od slojevite povijesti i da se ne boji priznati da je Austro-Ugarska bila graditelj, a ne okupator. Ako se ne vrati, to će biti znak da političke poruke i dalje imaju prednost nad povijesnom istinom.
PeD | DOMOVINA
