Fašizam je jedna od najčešće spominjanih političkih ideologija 20. stoljeća, ali i jedna od najteže definiranih. Povjesničari navode da postoji preko dvjesto definicija fašizma, što pokazuje njegovu fluidnost i različite interpretacije. Najčešće se opisuje kroz autoritarizam, kult vođe, ekstremni nacionalizam, militarizam i odbacivanje demokracije. No upravo te značajke nisu ekskluzivne samo za fašizam. Nalazimo ih i u drugim autoritarnim režimima, pa čak i u nekim suvremenim demokracijama koje se ponosno nazivaju demokratskima, ali u praksi pokazuju obilježja koja bi se prema klasičnim definicijama mogla svrstati u fašističke.
Nacizam se često svrstava pod fašizam, ali to nije posve točno. Iako dijeli mnoge elemente, nacizam je specifičan po svojoj rasnoj ideologiji i antisemitizmu. Fašizam je talijanski produkt, dok je nacizam njemački fenomen. Ova razlika pokazuje da se fašizam ne može svesti na jednu formulu, nego da se radi o ideološkom okviru koji se prilagođavao različitim povijesnim i nacionalnim kontekstima.
Važno je naglasiti da ideologija i zločini nisu isto. Zločine su činili fašisti, ali i komunisti, kolonijalisti, pa i demokratske sile. Sama ideologija ne znači automatski zločin. Ona postaje opasna kada se pretvori u represivnu praksu. Primjer iz povijesti pokazuje kako se etiketa “fašist” često lijepila poraženima, dok su pobjednici sebe proglašavali “antifašistima”. Tako je Staljin, iako odgovoran za smrt milijuna ljudi, ostao zapamćen kao antifašist jer je sudjelovao u slomu Hitlera. Paradoks je očit: pobjeda u ratu donosi moralni monopol, bez obzira na vlastite zločine.
Antifašizam je povijesno bio nužan i pozitivan jer je označavao otpor fašističkim režimima i njihovim zločinima. Međutim, u komunističkim državama antifašizam je postao ideološki monopol. Komunisti su sebe prikazivali kao jedine istinske antifašiste, dok su sve protivnike proglašavali fašistima. U Jugoslaviji je partizanska borba imala dvostruku prirodu: bila je oslobodilačka jer se borila protiv okupatora, ali i revolucionarna jer je imala cilj srušiti monarhiju i uspostaviti komunističku vlast. Antifašizam je naknadno postao narativ kojim su komunisti legitimirali svoju vladavinu i opravdavali represiju. Paradoks je očit: antifašisti su se deklarativno borili protiv autoritarizma i diskriminacije, a sami su uveli autoritarni režim, gušili pluralizam i smaknuli stotine tisuća ljudi bez suđenja.
Jedno od ključnih pitanja današnjeg diskursa jest kako u demokratskim državama mogu postojati antifašisti, ako fašizam kao povijesna ideologija više ne postoji. Povijesno, antifašizam je imao jasnog neprijatelja – Mussolinija, Hitlera i njihove režime. Danas, u demokratskim društvima, antifašizam se često koristi kao ideološki identitet ili retoričko oružje. Protiv koga se bore današnji antifašisti? Najčešće protiv marginalnih neonacističkih skupina, ali u praksi i protiv političkih protivnika koji se proglašavaju fašistima. Bez stvarnog fašizma, antifašizam postaje simbolički neprijatelj, borba protiv “duha fašizma”, autoritarizma i netolerancije. Problem nastaje kada se svako ideološko razmimoilaženje proglašava fašizmom, a antifašisti sebe vide kao moralne šerife ovlaštene da guše drugačije mišljenje.
Važno je naglasiti da ni jedna ideologija nema monopol na pravdu, poštenje i ispravan put. Liberalizam je donio slobodu, ali i kolonijalne ratove. Komunizam je obećao jednakost, ali je proizveo gulage i masovne čistke. Fašizam je obećao nacionalni preporod, ali je završio u totalitarizmu i agresiji. Demokracija je donijela pluralizam, ali i ratove u ime “širenja demokracije”. Ideologija sama po sebi nije zlo, ona je alat. Zločini nastaju kada se taj alat koristi za represiju, isključivanje i nasilje. Nijedna ideologija nije imuna od zločina, jer sve ovise o ljudima koji ih provode.
Paradoks antifašizma u komunističkoj verziji posebno je vidljiv u Jugoslaviji. Partizani se nisu borili protiv Nijemaca zato što su oni bili fašisti, nego zato što su bili okupatori. Prvih nekoliko mjeseci nakon okupacije nisu poduzimali nikakve akcije protiv njemačkih vojnika jer je Kominterna nalagala neutralnost zbog pakta Hitlera i Staljina. Tek kada je Hitler prekršio sporazum i napao Sovjetski Savez, komunisti su dobili zapovijed da se uključe u borbu. To jasno pokazuje da partizanska borba nije bila iskreno antifašistička, nego oslobodilačka i revolucionarna. Da je Hitler bio komunista, partizani bi se jednako borili protiv njega jer bi bio okupator. Antifašizam je naknadno postao ideološki okvir kojim su komunisti opravdali svoju vlast i stvorili narativ o moralnoj superiornosti.
Fašizam i antifašizam nisu samo ideologije, oni su i etikete koje su pobjednici i poraženi koristili za legitimiranje svojih postupaka. Fašizam je u povijesti postao sinonim za apsolutno zlo jer su ga nosile poražene sile. Antifašizam je postao sinonim za apsolutno dobro jer su ga nosili pobjednici. No stvarnost je složenija. Zločini nisu monopol jedne ideologije, a etikete često više govore o političkom kontekstu nego o stvarnoj moralnoj suštini. Danas, u demokratskim društvima, antifašizam se često koristi kao ideološki identitet ili retoričko oružje, iako fašizam kao povijesna ideologija više ne postoji. Zato je nužno razlikovati povijesni fašizam i antifašizam od njihovih suvremenih zloupotreba. Tek tada možemo razumjeti paradokse koji oblikuju našu političku stvarnost.
PeD | DOMOVINA
