Ideja trećeg entiteta za Hrvate u Bosni i Hercegovini već desetljećima lebdi u političkom prostoru. Ona se javlja kao odgovor na osjećaj ugroženosti, ponajprije zbog izbornog zakona i činjenice da bošnjačka većina bira i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. No, iza te ideje krije se niz kontradikcija koje je važno razotkriti i političke snage koje je beskompromisno guraju, gledajući samo svoj uski interes.
Dayton i mogućnost novog sporazuma
Daytonski sporazum je okvir koji je zaustavio rat, ali nije nepromjenjiv. Teoretski, novi sporazum među narodima mogao bi otvoriti put trećem entitetu. Međutim, međunarodna zajednica inzistira na očuvanju postojećeg ustroja, jer svaka promjena granica otvara rizik destabilizacije. Jednostrana ili nasilna uspostava entiteta bila bi politički i sigurnosni hazard. Drugim riječima, treći entitet može nastati samo sporazumno, a sporazum je u BiH najskuplja i najrjeđa valuta.
Hrvatska frustracija i izborni zakon
U središtu hrvatske priče nije teritorij, nego reprezentacija. Hrvati traže da sami biraju svoje predstavnike, dok bošnjačka većina inzistira na građanskom modelu. Treći entitet se u tom kontekstu pojavljuje kao radikalno rješenje za problem koji je zapravo izborno-pravni. No, time se pitanje političke ravnopravnosti zamjenjuje teritorijalnim inženjeringom. A teritorijalni inženjering u BiH uvijek znači nove sukobe, nove frustracije i nove podjele.
Srpska pozicija
Srpska strana nije neutralna. Naprotiv, snažno podupire ideju trećeg entiteta, ali pod uvjetom da se ne dira u granice Republike Srpske. To znači da bi Hrvati dobili “svoj” entitet, s tim da bi RS ostala netaknuta. Takva preraspodjela cementirala bi ratne rezultate i učvrstila dominaciju RS-a, dok bi Hrvati i Bošnjaci međusobno izgubili. Srbi podržavaju treći entitet jer znaju da on slabi Federaciju i otvara put njihovoj secesiji. Potpora Srba Hrvatima ne dolazi zbog iskrene želje da se riješi hrvatski problem, nego je riječ o hladnoj i proračunatoj kalkulaciji. Republika Srpska nema kapacitet sama upustiti se u proces disolucije zemlje, nego za taj projekt računa s Hrvatima koji će ih slijediti i biti im potpora u rušenju zemlje koju oni ne žele ni pod razno.
Teritorijalna realnost
Ovdje dolazimo do srži problema. Treći entitet se ne može graditi samo na teritoriju Federacije BiH. Svaka preraspodjela unutar Federacije BiH značila bi da jedna strana bude drastično oštećena. Bošnjaci, koji čine najmanje polovinu stanovništva BiH, danas kontroliraju manje od trećine teritorija države. Ako bi se od njih “namirivao” treći entitet, oni bi bili svedeni na ostatke ostataka, nepovezan, geopolitički nesadržajan prostor, bez izlaza na Savu i more, bez komunikacije prema EU, izolirani u enklavi Sarajevo–Zenica–Tuzla. To je scenarij koji Bošnjaci nikada neće prihvatiti, jer bi značio njihovo političko i nacionalno samoubojstvo.
S druge strane, Hrvati se zavaravaju da bi treći entitet obuhvatio Zapadnu Hercegovinu i dijelove srednje Bosne. No, realnost je surova: bez zadiranja u Republiku Srpsku, Hrvati bi morali pristati na vrlo bolne ustupke. U najboljem slučaju, u tom entitetu našlo bi se polovica Hrvata iz BiH. U realnijem scenariju, tek trećina. Dakle, treći entitet bi paradoksalno ostavio većinu Hrvata izvan “hrvatskog entiteta”. To nije nacionalni interes, to je nacionalna iluzija.
I Srbi i Hrvati bi morali napraviti teritorijalne ustupke. Teritorijalni kompromis je nužan. Ako to ne žele to je znak da im nije cilj postići kompromis nego da se bave politikanstvom koje im omogućava da zadrže politčke pozicije. Drugog interesa oni nemaju.
Važno je ovako objasniti da se ljudi ne zanose trećim entitetom jer doslovno ne razumiju realnost mogućeg razgraničenja. Hrvati neće moći dobiti sve teritorije kojima se nadaju i morat će dati vrlo bolne i značajne ustupke. A zagovaratelji trećeg entiteta imaju jako dobre odnose sa Srbima i njima ne pada na pamet zadirati u Republiku Srpsku. Njihova računica je jednostavna: namiriti se od Bošnjaka, koji čine 50% stanovništva BiH i kontroliraju jedva 30% teritorija, ako i toliko. To je politički hazard koji vodi u sukob, a ne u rješenje.
Politički diletantizam
Iz gornjeg se nazire ključni problem: treći entitet ne traži narod, nego interesna politička klika. Ta klika cijelo vrijeme zagađuje javni prostor netrpeljivošću prema Bošnjacima. Njima nije važno što bi takvo rješenje cementiralo ratne gubitke, što bi Hrvate svelo na trećinu njihova naroda, niti što bi Bošnjake gurnulo u geopolitičku izolaciju. Njima je važno samo jedno – “riješiti se muslimana”. Sve ostalo, sve reperkusije, sve dugoročne posljedice, njih ne zanimaju. To nije politika, to je diletantizam.
Istina, i s bošnjačke strane postoje snage koje pale narod, raspiruju nacionalizam i pripremaju teren za mogući “obračun” oko teritorija. Koliko je to besmisleno jasno je svima osim akterima političkih agendi u BiH. Oni ovakvim narativima svjesno zaoštravaju odnose među narodima i drže atmosferu straha aktualnom, jer sve dok su odnosi zategnuti, nacionalne stranke prosperiraju i zadržavaju svoje glasačko tijelo u budnosti. To je njihova jedina logika: strah kao gorivo za vlast.
Takvi lobisti i politički trgovci predstavljaju treći entitet kao nacionalni interes, a u stvarnosti rade na nacionalnoj izdaji. Njihova vizija nije vizija ravnopravnosti, nego vizija podjele i sukoba. Oni svjesno guraju Hrvate u savez s Republikom Srpskom, vjerujući da će u koordinaciji dva entiteta lakše doći do disolucije BiH. A disolucija BiH nije i ne može biti strateški interes Republike Hrvatske. Interes RH je cjelovita BiH, jer sve drugo vodi u destabilizaciju regije i štetu za samu Hrvatsku.
Interes Republike Hrvatske
Republika Hrvatska se politički prilično dala da pomogne Hrvatima u BiH. No, ta pomoć nije usmjerena na narod u cjelini, nego na politički establišment koji se predstavlja kao glas Hrvata. Hrvatsko političko čelništvo, ali i veći dio oporbe u RH često djeluju kao da nisu svjesni kakve bi reperkusije po sigurnost Hrvatske izazvao raspad Bosne i Hercegovine. Trenutačno možda ne bi bilo nikakvih problema ni ugroza, ali političke odluke ovakve težine imaju posljedice koje sežu desetljećima unaprijed i mogu oblikovati sigurnosnu sliku regije za narednih stotinu godina.
Treći entitet, ako bi se realizirao, bio bi veliki korak prema raspadu BiH. A raspad BiH bi neminovno otvorio put priključenju Republike Srpske Srbiji. U tom slučaju, vojne snage Republike Srbije bi legalno i legitimno, sa svim svojim efektivima, mogle doći na rijeku Unu, na hrvatsku granicu udaljenu svega nekoliko desetaka kilometara od Zagreba.
To bi bio strateški preokret: Srbiji u tom scenariju ne bi trebalo moderno naoružanje. Sama geopolitička pozicija bila bi dovoljna da Zagreb kontinuirano drže na nišanu, a operativnim manevrom mogli bi jednostavno podijeliti Hrvatsku na tri dijela i staviti četiri petine teritorija pod svoju dominaciju. Takav scenarij možda nije izgledan u skorije vrijeme, ali bez Bosne i Hercegovine otvorio bi se prostor da u budućnosti sigurnost Hrvatske bude ozbiljno dovedena u pitanje.
Treći entitet kao iluzija rješenja
Drugim riječima, treći entitet nije samo problem Hrvata u BiH, on je i sigurnosni problem Republike Hrvatske. Hrvatska politika koja bespogovorno podupire hrvatski politički establišment u BiH zapravo radi protiv vlastitog nacionalnog interesa. Jer interes RH nije raspad BiH, nego njezina cjelovitost. Samo cjelovita BiH jamči da Srbija neće strateški doći na vrata Zagreba. Samo cjelovita BiH jamči da Hrvatska neće u budućnosti biti izložena sigurnosnim prijetnjama koje bi proizlazile iz raspada susjedne države. Treći entitet, kao korak prema disoluciji, nije rješenje hrvatskog pitanja u BiH, nego otvaranje vrata geopolitičkoj katastrofi.
Zato je nužno jasno reći: treći entitet nije hrvatski nacionalni interes. On je politički mit, diletantizam i nacionalna izdaja. On je projekt interesnih klika koje zagađuju javni prostor netrpeljivošću, održavaju atmosferu straha i hrane se podjelama. On je projekt koji cementira ratne gubitke, slabi Hrvate, izolira Bošnjake i jača Republiku Srpsku. On je projekt koji dugoročno ugrožava i samu Hrvatsku.
Ako hrvatska politika želi doista pomoći Hrvatima u BiH, onda mora prestati podupirati iluzije i mitove. Mora se okrenuti stvarnim rješenjima, reformi izbornog zakona, jačanju institucija, zaštiti ravnopravnosti i izgradnji povjerenja među narodima. Sve drugo vodi u ponor.
Treći entitet je forma bez sadržaja. A politika koja ga zagovara nije vizija budućnosti, nego recept za nacionalnu propast.
DOMOVINA
