U Bosni i Hercegovini riječ „reforme“ već godinama lebdi kao maglovita mantra. Političari je ponavljaju u svakoj prilici, međunarodni partneri je traže kao uvjet za pomoć, a građani je slušaju s mješavinom nade i cinizma. No, iza te riječi rijetko stoji stvarna promjena. Reforme su postale retoričko sredstvo, a ne politička stvarnost. A tu se u stvari krije najveća tragedija našeg društva. Navikli smo od političara da nas lažu i da njihova obećanja uglavnom ostaju mrtvo slovo na papiru.
Europska unija je prošle godine predstavila Plan rasta za Zapadni Balkan, koji BiH može otvoriti vrata značajnim financijskim sredstvima i ubrzati put prema članstvu. U sklopu tog plana Europska komisija je potencijalno predvidjela Bosni i Hercegovini ulaganja do 976,6 milijuna eura. Vijeće ministara BiH je usvojilo Reformsku agendu 30. rujna prošle godine, oslobađajući potencijalna ulaganja u vrijednosti do bezmalo milijardu eura.
Iz EU su naglasili da postoji veliki rizik da će nedovoljna politička volja spriječiti provedbu reformskih koraka. Dakle, uvjet je jasan: BiH mora provesti reforme inače od EU novca nema ništa.
To znači transparentne javne nabavke, digitalizaciju uprave, jačanje pravosuđa i fiskalnu disciplinu. Sve ono što bi građanima donijelo konkretnu korist, manje korupcije, brže usluge, pravednije društvo. EU ovim Planom našoj državi nudi ozbiljan novac koji bi građanima nedvojbeno pružio bolju perspektivu. Za razliku od EU naši političari ponovo mešetare. Beskonačno pregovaraju, mlate praznu slamu i čine sve kako bi zadržali svoje fotelje. Znaju da bi svaka reforma ugrozila njihove pozicije i privilegije koje s tim idu. Iz tog razloga svaka reforma se sabotira. Po pravilu optužuju se oni drugi, a sve pod krinkom „zaštite nacionalnih interesa“.
Upravo tu nastaje paradoks. Političke elite u BiH reforme vide kao prijetnju, jer bi one značile gubitak kontrole nad resursima i privilegijama. Svi rado o reformama govore, ali se one ne provode. Umjesto stvarnih, konkretnih, poteza, imamo beskrajno sjedničarenje. Donose se razne deklaracije i „akcijski planovi“ koji se usvajaju samo pro forme, jer nikada ni jedan plan ne zaživi u praksi. Takvom politikom BiH je zarobljena u začaranom krugu: obećavaju se promjene da bi se dobila međunarodna potpora, a zatim se sve blokira da bi politička krema sačuvala status quo. To je politika koja sve građane drži taocima, a BiH u stanju stagnacije. I dok se narod bori s inflacijom i odlaskom mladih, političari se bave kalkulacijama kako da zadrže moć i privilegije, bez obzira na cijenu.
Reforme nisu samo tehničke mjere, one su test političke volje i moralne zrelosti društva. BiH je danas na raskrižju: ili će se odlučiti za stvarne promjene i time pokazati da želi biti dio europske obitelji ili će ostati u retoričkoj magli, gdje su političarima puna usta reformi, ali građani nikako da ih vide. Građani su već umorni od praznih obećanja. Ono što traže nije nova agenda, nego nova praksa.
Napredak se ne mjere brojem press konferencija, nego stvarnim potezima koji mijenjaju svakodnevni život. Političari koji se boje reformi zapravo se boje gubitka kontrole nad javnim novcem i to je istina koju treba jasno reći.
Ako BiH želi iskoristiti priliku koju nudi Plan rasta za Zapadni Balkan, mora prestati koristiti reforme kao praznu riječ i mora početi provoditi ih kao stvarnu politiku. U protivnom, ostat ćemo zemlja koja će sve više tonuti u vlastitom blatu. Jedini koji će ispaštati bit će narod. Za političare neće biti problema. Oni će nastaviti po starom. I dalje će obećavati reforme i blagostanje, ali ih nikad neće provoditi.
Još će biti i dobro ako BiH nastavi stagnirati, a o napretku bez reformi može samo sanjati.
Laži kojima se političari razmeću nje ništa drugo nego moralna uvreda za građane BiH, jer narod ove zemlje zaslužuje bolje, a to bolje se nudi i političari umjesto da provedu nužne reforme svojim lažima o napretku skrivaju stagnaciju.
Političke elite koje se zaklinju u reforme, a istovremeno ih blokiraju, treba jasno prozvati: one nisu čuvari nacionalnih interesa, nego čuvari vlastitih privilegija. Ako se oni ne žele mijenjati, onda je krajnje vrijeme da građani počnu tražiti one koji hoće, jer bez pritiska odozdo, odozgo nikada neće doći stvarna promjena.
PeD | DOMOVINA
