Europa je stoljećima bila središte svijeta, vodilja političkog, ekonomskog i kulturnog života. Do pred ovu krizu držala je gotovo četvrtinu svjetskog BDP-a. Oblikovala je pravila igre i bila mjerilo moći. Nakon rata u Ukrajini i gubitka jeftinih energenata, njezin udio u globalnoj ekonomiji pao je na tek šesnaest posto. Kontinent koji je stoljećima diktirao ritam povijesti sada se suočava s pitanjem: je li Europa još uvijek važan faktor ili je postao periferija velikih sila?
Povijest nas uči da Europa nikada nije padala na koljena niti je kopnila kao snijeg u proljeće premda je znala posrtati i ulaziti u probleme, ali svaki put kad je bila suočena s krizom, tražila je izlaz, često kroz sukobe, ponekad kroz savezništva. Danas je Europa blizu toga da izgubi svoj povijesni identitet. Sve više zaostaje u odnosu na velike svjetske igrače koji će Europu učiniti drugorazrednom. Europa je danas stavljena pred dilemu. Mora odlučiti hoće li ostati talac tuđih interesa ili će pronaći vlastito JA.
Europa kao povijesni centar moći
Od kolonijalnih carstava do industrijske revolucije, Europa je bila motor globalnog razvoja. Njene sile su krojile granice, oblikovale trgovinu i postavljale standarde. U tom razdoblju europske prijestolnice bile su središta znanja, kapitala i vojne sile. Do prvog i drugog svjetskog rata Europa je bila nesumnjivo svjetski centar moći. I nakon 1945. godine pa i desetljećima poslije rata Europa je bila veliki svjetski igrač, po svakom pitanju. Tek širim razvojem informacijskih tehnologija devedesetih godina, a osobito od početka 21. stoljeća, počinje značajniji gubitak moći. Jačanje Kine i drugih tržišta, koja su tehnološki otišla nekoliko koraka ispred, ostavilo je ozbiljan trag na „Staru damu“. Godinama je Europa živjela na lovorikama stare slave, ali geopolitički poremećaji i ubrzani razvoj drugih regija izbacili su na svjetlo dana njezinu uspavanost i gubitak nekadašnjeg sjaja. Upravo ta ambivalentna pozicija, između slavne prošlosti i izazovne sadašnjosti, obilježava današnji europski trenutak.
Pad udjela u svjetskom BDP-u
Prije samo nekoliko godina Europa je držala gotovo četvrtinu svjetskog gospodarstva. Danas je pala na šesnaest posto. Rat u Ukrajini, prekid dotoka ruskih energenata, sporiji rast u odnosu na Aziju i inflacija vidno su nagrizli njezinu moć. Dok Kina i Indija rastu, Europa stagnira, a time se mijenja i globalna ravnoteža.
Ovaj pad nije samo statistički podatak, nego pokazatelj dubokog pomaka u svjetskoj ekonomiji. Europa je dugo bila naviknuta da bude jedan od glavnih centara odlučivanja, ali sada se sve češće nalazi u ulozi promatrača dok drugi kroje pravila. Dok azijske ekonomije ulažu u tehnologiju, infrastrukturu i obrazovanje, Europa se suočava s birokratskim usporavanjima, energetskim krizama i demografskim padom. To znači da njezin glas u globalnim pregovorima više nema težinu koju je nekada imao.
Pad udjela u svjetskom BDP-u također ima psihološki učinak: kontinent koji je stoljećima bio naviknut na vodeću ulogu sada mora prihvatiti da je postao „manji igrač“. To je bolan proces, jer se razotkriva razlika između samopercepcije Europe i stvarne moći koju ima u današnjem svijetu.
Posljedice za industriju i društvo
Energetski intenzivne industrije, metalurgija, kemija, gnojiva… zatvaraju se ili sele. Troškovi rastu, konkurentnost pada. Građani plaćaju skuplju energiju i hranu, dok političke elite nude regulacije umjesto stvarne moći. Europa postaje regulator, ali gubi status tvorca pravila igre.
Ovaj proces ima dalekosežne posljedice. Industrijska jezgra Europe, koja je desetljećima bila temelj njezine ekonomske snage, sada postupno erodira. Tvornice koje su nekada bile simbol europske moći gase se ili sele u regije s jeftinijom energijom i radnom snagom. To ne znači samo gubitak radnih mjesta, nego i gubitak znanja, tradicije i tehnološke prednosti. Istodobno, građani osjećaju pritisak kroz rast cijena osnovnih proizvoda od hrane do grijanja što stvara socijalne napetosti i nepovjerenje prema institucijama.
Europa se sve više definira kroz regulacije: zakone o digitalnim platformama, klimatske ciljeve, standarde zaštite potrošača. No regulacija bez industrijske snage pretvara se u praznu formu. Bruxelles može donositi pravila, ali ako nema realnu ekonomsku moć stati iza tih pravila, onda ostaju samo papiri. To je najveća njena opasnost. Europa bi mogla postati birokratski kontinent koji gubi dodir s realnom ekonomijom i svakodnevnim životom svojih građana.
Povijesne lekcije
Francuska i Njemačka stoljećima su ratovale, a danas su najbliži saveznici. Savezi se mijenjaju kad interes to zahtijeva. Europa se nikada nije predavala. Uvijek je tražila izlaz, često kroz teške i krvave sukobe. Povijest pokazuje da neprijatelji mogu postati partneri, a savezi se mogu preokrenuti preko noći.
Primjera je mnogo: nekadašnji zakleti neprijatelji, poput Francuske i Njemačke, uspjeli su nakon Drugog svjetskog rata izgraditi temelje Europske unije. Isto vrijedi i za Italiju i Austriju, ili Britaniju i Španjolsku. Stoljeća sukoba zamijenjena su suradnjom kad je to postalo racionalno. Povijest Europe je zapravo povijest stalnog preoblikovanja savezništava, gdje ideologija često ustupa mjesto interesu. To znači da današnja neprijateljstva, koliko god izgledala nepremostiva, u budućnosti mogu postati temelj novih partnerstava.
Europa je kroz stoljeća pokazala da se zna prilagoditi. Kada je bila suočena s krizama, tražila je nove putove, bilo kroz rat, bilo kroz saveze. Upravo zato nije nemoguće zamisliti da bi i današnji neprijatelji sutra mogli postati saveznici, ako se pokaže da je to jedini put opstanka. Povijest nas uči da se pragmatizam uvijek vraća na scenu, a interes je najjači pokretač promjena.
Europa mora pronaći svoje JA
Europa je danas na raskrižju. Ako nastavi ovim putem, riskira da postane periferija globalne politike, kontinent koji je nekada krojio svjetske granice i pravila, a sada se zadovoljava ulogom promatrača. Ako pronađe vlastiti interes i identitet, može se vratiti kao faktor, ali to zahtijeva hrabrost da se prekine s iluzijom kako će netko drugi riješiti njezine probleme.
Rat u Ukrajini pokazao je koliko je Europa ranjiva kada se oslanja na tuđe odluke. Stotine milijardi eura odlaze na troškove rata. Industrija gubi konkurentnost, a građani povjerenje. To je trenutak u kojem se mora postaviti pitanje: želi li Europa biti samo produžena ruka američke politike ili samostalni igrač koji definira vlastite ciljeve?
Danas, pred očima svijeta, Europa mora odlučiti hoće li ostati talac tuđih interesa ili će pronaći svoje JA. To JA ne znači izolaciju, nego sposobnost da se jasno definira što su europski interesi i kako ih ostvariti.
(kraj 1. dijela — nastavlja se…)
DOMOVINA
