Premijer Plenković posjetio je u četvrtak Banju Luku gdje se okupila sva svita vlasti iz RS-a i kompletno čelništvo stožerne stranke Hrvata iz BiH.
Službeno, povod Plenkovićeve posjete Banjoj Luci bilo je polaganje kamena temeljca za studentsko-kulturni pastoralni centar Petrićevac.
Plenkovićeva posjeta BiH bila je prigoda da se čelnik HDZ BiH Dragan Čović na istaknut način pozitivno odredi prema Republici Srpskoj, jer takva praksa mu dođe kao dnevna terapija.
“Predsjedniče Dodik, kroz tebe želim pozdraviti sve prijatelje iz Republike Srpske na svakoj razini vlasti, jer isto tako kako mi pokušavamo napraviti jednu mrežu zajedničkog djelovanja, siguran sam da to ne možemo napraviti ako nismo svi zajedno. To zajedništvo može napraviti čudo”, rekao je Čović u Banjoj Luci.
Posebno je znakovito da je Čović Dodika oslovio kao predsjednika, iako je Sud BiH donio odluku kojom je Dodik razvlašten s te funkcije. Time je Čović pokazao da mu odluke najviše pravosudne institucije u državi nisu važne, dok Dodiku daje legitimitet koji formalno ne postoji.
Ovo nije prvi put da Čović s posebnim uzvišenjem glorificira Republiku Srpsku. Sjetimo se samo njegove čuvene izjave početkom veljače 2022. godine u parlamentu Republike Srpske: „Čuvajte Republiku Srpsku…“.
Ova potvrđena ljubav čelnika HDZ BiH prema Republici Srpskoj ima svoju posebnu težinu, ali i politički značaj. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje zašto je to tako? Zašto Dragan Čović godinama kinji Federaciju BiH i konstantno trubi kako su Hrvati u Federaciji BiH majorizirani i obespravljeni, dok mu je Republika Srpska nekakav bratski entitet koji se voli gotovo kao i Herceg-Bosna.
Središnji dio ove priče ne može se odvojiti od povijesnog konteksta. Treba li uopće napominjati kakav smo rat imali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća? Kakva su zvjerstva i zločine pripadnici vojske RS, JNA i druge srpske formacije činile nad Hrvatima i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Više od 200.000 Hrvata prognano je iz današnje Republike Srpske. Sva imovina im je opljačkana i popaljena. Na području Republike Srpske porušeni su gotovo svi katolički sakralni objekti. Prema više izvora oko 300 crkava i kapela srušeno je u cijelosti. Najveći pojedinačni zločin nad Hrvatima u BiH počinjen je u srpnju 1992. godine u selu Briševo kod Prijedora, kada su pripadnici VRS-a ubili 67 nenaoružanih civila. Najmlađa žrtva imala je 14 godina. Kada se u obzir uzme da je riječ o području u kojem nije bilo HVO-a niti bilo kakve prijetnje od hrvatskog stanovništva Republici Srpskoj, onda se uviđa svirepost i karakter tog zločina. Jednom riječju, nad Hrvatima u Republici Srpskoj počinjen je genocid.
Unatoč svemu tome, Čović nikada ne spominje obespravljenost Hrvata u RS-u. Njegova politika stalno problematizira Komšića u Federaciji, dok u RS-u hrvatske predstavnike biraju srpski glasovi. To su dvostruki aršini i politika koja abolira RS od zločina. Položaj Hrvata u RS-u je izrazito loš, povratka gotovo da i nema. Čović i Dodik se međusobno podržavaju jer imaju isti cilj – disoluciju BiH. Dodik računa na pripajanje Republike Srpske Srbiji, dok Čović računa na zapadnu Hercegovinu kao svoj politički pašaluk koji bi u najboljem slučaju pripoji Hrvatskoj.
Treba li napominjati da ovom politikom Dodik okuplja više od 90% Srba iz BiH, dok bi Čović u svoj tor smjestio jedva trećinu predratnih beha Hrvata. Je li to hrvatski interes?
U takvom kontekstu postavlja se pitanje: zašto Plenković ne prepoznaje pogubnost Čovićeve politike? Je li ona doista hrvatski interes ili tek osobni projekt koji zanemaruje stvarne žrtve i obespravljenost Hrvata u RS-u?
Ako se već Treći entitet predstavlja kao hrvatski interes, onda taj interes mora obuhvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne samo Federaciju. Sve ispod toga bila bi izdaja hrvatskog naroda, posebice onih koji su nestali iz Republike Srpske. Treći entitet ne može se graditi samo u okvirima Federacije BiH, jer to nije korektno ni prema bosanskim Hrvatima ni prema Bošnjacima. Zadnji interes Republike Hrvatske ne može biti da na Uni stoji vojska Srbije. Plenković bi to morao znati, i zato čudi njegova potpora Čoviću.
Može li se politika koja ignorira obespravljenost Hrvata u RS-u i zaboravlja njihovo stradanje doista nazvati hrvatskim interesom? Ako se treći entitet gradi na zaboravu i parcijalnim računima, onda to nije projekt naroda, nego projekt osobnih ambicija.
DOMOVINA
