Očito je kako i simbolički… Fališevci ali i veteranske udruge lagano pokušavaju reterirati s jurišnih pozicija i izdao bi samo svoje biće kad ne bih spomenuo da to povezujem sa činjenicom da ono što ukupnom možemo zvati “utjecaj vlade” nije tako htio i intervenirao.
I ima tu linija… obuljenskih i medvjedovskih po kojima se to može tako zamoliti, nitko nije sam na svijetu i sasvim neovisan. Niti nezavisan, možda preciznije. Nitko tu nije niti baš doslovno i divlje neobuzdan, da ne pretjerujemo, postoji neka zajednička ruka koja tu daje ili ne daje, i na njoj su u konačnici tri slova, ili dva… ako baš hoćete personalizirati stvar. Motor frustracije time nije rastavljen za neki veliki servis, dalje ću samo pro domo sua, tako će biti i najpoštenije i najiskrenije… vidi i rimuje se.
Ja sam čitav život proveo pod nekom kolektivnom i zafranovićevskom hipotekom svog naroda koja se sastojala da treba malo tiše govoriti jer nije zgodno, “ipak ste vi”, i koja hipoteka je služila što unitarizmu, što ideološkom supremacionizmu komunističke vlasti, a i još prije sukcesije i paralelno ugrađenom u ove dvije kategorije srpskom nacionalizmu. U to konstrukciji se činilo neko vrijeme mogućim postaviti konačno stvari da su četrdesete bile ukupno teška vremena, javno se potvrdilo da su zločini pobjednika u “drugom svjetskom” kolosalni, ali ipak se i dalje nameće da to nije isto i ja mislim kako nije reustašizacija pojava koja obilježava zadnje godine nego reudbašizacija i rezafranićevizacija, i da se puzajuće pa sad već hodajuće pojavljuje da i dalje treba malo tiše govoriti, na temelju neke genetske kolektivne krivnje.
Ta konstrukcija u kojoj je sve bilo ok, pa su preko noći i po zapovjedi “krivouste mirogojske” ubijeni Kihr, Aleksandra Zec i Mira Furlan, a spašavali su ih od ustaša Rade s Brijuna i Sljepčevićev gute oficir JNA… ne samo da nije povijesno točna, ona je sporna iz razloga jer kaže – ti bi i kad o bilo čemu govoriš “morao malo tiše govoriti”, a mi smo kćeri i sinovi svjetla. A to malo, pa to je, jer se čitav svijet razoružavao, a Odžak nije. Ali, dodaje, mi smijemo reći da trebate malo tiše govoriti, a nama se to ne smije reći, jer je to prijetnja smrti. Da to stvara revolt je sigurno, i da razlozi zašto su ljudi išli na Cocu i MPT nisu isti je sigurno. Coce je bezbrižna energija a vremena nisu bezbrižna.
Osim amoralne i besprizorne septičke desnice koja svoju moskovsku prirodu pakira i u taj revolt, često to ističe, a često prešućuje, ja tvrdim i da je često podmetnuta upravo kad prešućuje… osim što ju pakira u korištenje kreditnih kartica i rad Klinike za infektološke bolesti… ova kundakžijska i tobože antifašistička strana ne krije niti svoju jugonostalgičarsku čežnju i želi izbiti još jednom ključeve skladišta s oružjem.
Onda protiv jedne vojske s crvenom zvijezdom koja je pobila tolike nakon rata, drugi put 90-ih sa tenkovima pod crvenom zvijezdom na kojem se vozi i najcrnji četnik, a Sljepčevićev simbolički gute oficir mu je i dao ključeve vukovarskih hangara, a i sad se približava iako je zapeo u Pokrovsku i drugdje.
To nije lijepo od vas, momci i djevojke, i vaš tata na školjkama s Orbanom se u ovo sasvim uklapa, i recikliranje Zafranovića ima danas vrlo aktualnu notu kao i kod onih prekodrinaša koji uzdišu i danas “Vukovar prodan, Zagreb prodan, Putin štiti kršćanstvo i bijelu rasu”, nabijem vas mamićevski, retoričkim putem dakle. I to stvara revolt, jer bi ovi htjeli izvaditi udarnu iglu iz puške da Srbi i Rusi lakše uđu, a ovi drugi da jer se razljutim htjeli da rušim Europu, jer će oni moći u ruskoj vojsci imati prvo bijelo na kapi. Za mene ste vi isti i neću tiše govoriti.
Vanja ZLATOVIĆ | ODJEK
