Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, objavio je kako se neće kandidirati za člana Predsjedništva BiH na idućim izborima. To bi moglo značiti da se više nikada neće kandidirati za tu funkciju, jer iduću priliku vjerojatno neće dočekati. Godine čine svoje, a kandidatura vremešnog starca ne bi imala političkog smisla. Nakon ove objave, brojni mediji, osobito oni njemu neskloni, iznijeli su mogućnost potpunog povlačenja Čovića iz politike.
Hoće li Čović doista reći zbogom političkoj areni ili će i dalje povlačiti konce, u manjoj ili većoj mjeri, manje je važno. Već danas se može analizirati njegova politička karijera, iz koje se nameće zaključak da Hrvati u BiH neće imati po čemu pamtiti svog dugogodišnjeg lidera.
U BiH se politička karijera često mjeri dužinom mandata, a ne ostvarenim rezultatima. Upravo zato, Čovićev odlazak s političke scene otvara prostor za nužnu inventuru njegova lika i djela. Dvadeset godina dominacije HDZ-a BiH pod njegovim vodstvom ostavlja više pitanja nego odgovora. Ako je politika umijeće mogućeg, Čović je bio majstor nemogućeg — obećanja bez realizacije, retorike bez sadržaja, zastupanja bez učinka.
Politička karijera bez političkog kapitala
Od pozicije ministra financija Federacije BiH krajem 1990-ih, preko članstva u Predsjedništvu BiH, do dugogodišnjeg predsjedavanja HDZ-om BiH i Hrvatskim narodnim saborom, Čović je bio konstanta hrvatske politike u BiH. No ta konstanta nije bila stabilizirajuća. Njegova politika temeljila se na ideji Trećeg entiteta, koja nikada nije dobila ni institucionalnu ni međunarodnu podršku.
Iako je Čović tu ideju često vješto prikrivao, nema sumnje da mu je Treći entitet bio politički imperativ. Nije ga eksponirao na sva zvona, ali njegovo djelovanje nedvojbeno je išlo u tom pravcu. Istina, bilo je trenutaka kada je javno morao reći da Treći entitet nije opcija za Hrvate u BiH, no oni koji poznaju njegov politički habitus znaju da su takve izjave dolazile samo kad je njegova pozicija bila ugrožena. Kada je bio pod pritiskom koji je ozbiljno narušavao njegov politički kredibilitet.
Podsjetimo se 2008. godine i pregovora u Prudu, koji su trebali biti korak ka preustroju BiH, gdje je Čovićev entitet bio u povojima. Ti pregovori su otišli u politički zaborav. Nakon avanture iz Pruda, neslavno je propao i pokušaj preustroja BiH u Butmiru. U oba slučaja, Čović je ostao kratkih rukava.
Zid umjesto mosta: Udaljavanje Hrvata od Bošnjaka
Umjesto da gradi mostove između konstitutivnih naroda, Čović je sustavno gradio zidove. Retorika o ugroženosti Hrvata, iako ponekad opravdana, pretvorila se u politički alat za izolaciju. Danas su odnosi između Hrvata i Bošnjaka na najnižoj razini od kraja rata, bez zajedničke vizije, bez povjerenja, bez dijaloga. Takvi odnosi plod su Čovićeve politike.
Ne može se reći da je njegova krivica isključiva, ali je bio nositelj jedne od politika koje su Federaciju BiH dovele do krajnjeg apsurda. Ako zanemarimo odnose vinovnika međusobnog rata, Čovićeva politika dovela je do toga da su danas odnosi Hrvata i Bošnjaka zategnuti čak i u sredinama gdje ratnog sukoba nije bilo.
Izborni zakon: Retorička opsjena
Jedan od ključnih političkih ciljeva koje je Čović isticao bila je izmjena Izbornog zakona. Unatoč godinama pregovora, prijedlozima i pritiscima, zakon nije promijenjen. Hrvatima i dalje drugi biraju člana Predsjedništva BiH, što HDZ BiH s pravom smatra nepravednim. No, unatoč toj nepravdi, Čović nije uspio osigurati ni institucionalnu ni međunarodnu podršku za promjene.
Iako je najavljivao brojne krajnje rokove, do promjene nikad nije došlo. Čak je postavljao ‘prijeteće’ poruke, ali svaka njegova prijetnja bila je ignorirana, čime je njegov legitimitet kao predstavnika Hrvata ozbiljno doveden u pitanje. Hrvati si moraju postaviti pitanje: zašto glasati za političkog lidera koji nije u stanju ispraviti očite institucionalne nepravde koje izravno štete hrvatskom narodu?
On jednostavno nije u stanju zaštititi vitalni nacionalni interes. Ili možda to nije htio, jer mu je “Komšićevanje” donosilo pragmatičnu političku korist koju je vješto koristio manipulirajući hrvatskom političkom javnošću.
Egzodus umjesto opstanka
U vrijeme Čovićeve vladavine zabilježen je najveći egzodus Hrvata iz BiH. Iako se deklarativno zalagao za njihova prava, rezultati govore suprotno. Demografska slika hrvatskog korpusa u BiH je porazna. Sela su prazna, gradovi osiromašeni, mladi otišli. Ako je politika rezultat, onda je ovaj rezultat porazan.
Katastrofalna demografska politika ide na ruku onima koji su upozoravali da je Čović trebao otići i ranije. Bio je nositelj politike koja je morala štititi interese naroda, a populacijska politika je jedna od krucijalnih na kojoj je definitivno pao. Prema izvorima koje potkrepljuje Katolička crkva, broj Hrvata u BiH smanjio se za gotovo 400.000. Od tog broja, vremenu vladavine Dragana Čovića treba pripisati najmanje polovinu demografskog gubitka.
Sjene korupcije: Pravda na dugom štapu
Politička karijera Dragana Čovića bila je isprepletena nizom korupcijskih afera koje su, iako formalno završene oslobađajućim presudama, ostavile dubok trag u percepciji javnosti. Njegovo ime godinama se provlačilo kroz sudske spise, optužnice i medijske naslove, dok su institucije pravosuđa često djelovale kao produžena ruka političkog utjecaja.
Jedna od najranijih i najpoznatijih afera bila je vezana uz mostarski gigant “Soko”, nekadašnji ponos jugoslavenske vojne industrije. Kao generalni direktor u turbulentnim godinama nakon rata, Čović je bio optužen da je pogodovao privatnim firmama i pojedincima u raspolaganju imovinom, uključujući dodjelu stanova iz fonda poduzeća. Iako je proces trajao godinama, završio je oslobađajućom presudom, potvrđenom i na apelaciji — no sumnje su ostale.
Još ozbiljniji udarac njegovom političkom kredibilitetu bila je presuda iz 2006. godine, kada je kao ministar financija FBiH osuđen na pet godina zatvora zbog pogodovanja firmi Lijanovića u izbjegavanju plaćanja specijalnih taksi u vrijednosti od gotovo 40 milijuna KM. Presuda je kasnije ukinuta zbog proceduralnih razloga, ali ostala je kao podsjetnik na duboku povezanost politike i privatnih interesa.
Ni tu nije bio kraj. U slučaju poznatom kao „Stanovi iz budžeta“, Čović je zajedno s tadašnjim premijerom Bičakčićem optužen za zloupotrebu više od 3,7 milijuna KM namijenjenih za stambeno zbrinjavanje političkih dužnosnika. Iako je i tu oslobođen, slučaj je dodatno narušio povjerenje u njegovu upravljačku etiku.
Afera „Eronet“ dodatno je osnažila percepciju klijentelizma. Kao ministar financija i predsjednik Upravnog odbora HPT-a, Čović je bio optužen da je omogućio prijenos duga prema HVO-u na privatne firme koje su potom stekle udjele u telekomunikacijskoj kompaniji Eronet. Sudski epilog bio je isti — oslobađanje.
Sve ove afere, iako formalno zatvorene, ukazuju na obrazac: politička moć korištena za zaštitu interesa bliskih struktura, dok su institucije pravosuđa ostajale nemoćne pred utjecajem HDZ-a BiH. U zemlji gdje pravda često dolazi prekasno — ili nikada — Čović je postao simbol političke nedodirljivosti.
Odlazak bez nasljeđa
Medijski eksponirana krilatica „po Čoviću se ništa neće zvati“ nije samo dosjetka to je precizna dijagnoza njegove političke ostavštine. Nema zakona koji nosi njegovo ime, nema reforme koju je proveo, nema institucije koju je izgradio. Njegov politički opus ostaje zbir neostvarenih ambicija i propuštenih prilika.
Politička mirovina Dragana Čovića, koja je vrlo izgledna, nije samo kraj jedne karijere to je prilika za novi početak. Za Hrvate u BiH, to može biti trenutak za redefiniciju političkog djelovanja: manje etničke retorike, više konkretnih politika; manje izolacije, više suradnje; manje prošlosti, više budućnosti.
Najgore što se može dogoditi jest da Čović nastavi svoje političko djelovanje iz sjene. Tada bi, uz još manje odgovornosti, mogao nanositi jednako veliku štetu hrvatskom narodu. A možda je i njemu svega preko glave. Možda će se doista politički umiroviti. Možda shvati da je vrijeme za kraj i da politiku vođenja hrvatskog naroda konačno prepusti drugima.
PeD | DOMOVINA
