Dok europske prijestolnice jedna za drugom izlaze s odlukama o priznanju Palestine, od Španjolske, Irske i Norveške, sve do moguće promjene u stavu Francuske, pred nama se otvara pitanje: je li riječ o istinski moralnoj gesti ili o geopolitičkom pozicioniranju pod krinkom humanosti?
Priznanje Palestine kao neovisne države nije nova ideja: više od 130 država već je to učinilo još od 1988. kada je PLO proglasio palestinsku neovisnost. No, ono što danas vidimo je novo u intenzitetu: priznavanje dolazi od država s izraženom zapadnom diplomatskom težinom. U sjeni izraelske ofenzive u Gazi i rastuće polarizacije unutar UN-a, ovakve poteze treba promatrati ne samo kao izraz solidarnosti, nego i kao redefiniciju vanjskopolitičkog smjera EU.
Priznanje Palestine od strane Francuske, Slovenije i drugih europskih zemalja nije samo moralna gesta, to je geopolitički signal. Francuska je postala prva G7 zemlja koja priznaje Palestinu, čime je izazvala diplomatski potres u odnosima s Izraelom i SAD-om. Ova odluka dolazi u trenutku kada Gulf države (poput Saudijske Arabije i UAE) sve više surađuju s Kinom i Indijom, a EU pokušava reafirmirati svoju vanjskopolitičku autonomiju.
Dakle, priznanje Palestine nije izoliran čin, ono je dio šireg redefiniranja globalnih savezništava i interesa.
Palestina je od 2012. nečlanica promatračica u UN-u, a u svibnju 2024. dobila je dodatna prava: pravo da predlaže točke dnevnog reda, sudjeluje u odborima, ali još uvijek nema pravo glasa. Za punopravno članstvo potrebna je preporuka Vijeća sigurnosti, koju SAD redovito blokira vetom.
Priznanje od strane pojedinih država ne mijenja pravni status Palestine u UN-u, ali povećava diplomatski pritisak na one koji blokiraju njezino članstvo.
Priznanje Palestine često se koristi kao simbolički alat: za unutarnju upotrebu (udovoljavanje lijevim biračima), ali i za pozicioniranje u odnosu na SAD, koji oduvijek stoji uz Izrael. S priznanjem Palestine dolazimo do priče o tzv. “dvije države” gdje se ulazi u diskurs gotovo šablonski. Iako nitko ne definira kako bi konkretno izgledala palestinska državnost u kontekstu izraelske sigurnosne politike, podjele teritorija i statusa Jeruzalema.
Činjenica da bi Palestina bila “država geto” je potvrđena i u analitičkim krugovima. Bez teritorijalne kohezije, bez kontrole granica, bez resursa Palestina ne može funkcionirati kao suverena država. Čak i ako se priznaje na papiru, bez konkretnih mjera protiv izraelske aneksije i bez jačanja palestinskih institucija, to ostaje simbol bez sadržaja.
Priznanje bez definiranja granica (npr. iz 1967.) može dovesti do “države-minus”, fragmentiranih enklava bez suvereniteta. Priznanje bez povratka na granice iz 1967. godine ostaje deklarativan čin bez suštinske političke težine.
Da podsjetimo, granice iz 1967. obuhvaćaju Zapadnu obalu, Pojas Gaze i Istočni Jeruzalem. To su teritorije koje su Palestinci smatrali osnovom buduće države. Međutim, izraelska izgradnja naselja, aneksija Istočnog Jeruzalema i fragmentacija teritorija su te granice pretvorile u apstraktan pojam bez stvarne primjene.
Priznanje Palestine dolazi nakon desetljeća ignoriranja patnje, što ga čini moralno zakašnjelim. Mnoge zemlje koje danas priznaju Palestinu nisu reagirale kad su se gradili zidovi, kad su se rušile kuće, kad su se kršila ljudska prava. Sada, kad je prostor za stvarnu državnost gotovo nestao, priznanje može djelovati kao pokušaj pranja savjesti.
Današnje priznanje Palestine nije ništa drugo nego licemjerje, jer priznanje bez odgovornosti je prazna gesta.
Analitičari predlažu da priznanje Palestine mora biti praćeno konkretnim mjerama:
- Zabrana proizvoda iz izraelskih naselja u okupiranim teritorijima
- Podrška istrazi Međunarodnog kaznenog suda o ratnim zločinima
- Jačanje palestinskih institucija i zahtjev za demokratskim reformama unutar PA
- Jasno definiranje granica iz 1967. kao temelj za buduće pregovore
Bez toga, priznanje ostaje simboličan čin bez pravne i političke težine.
Priznavanje Palestine nosi težinu, ali ne i automatsku vrijednost. Da bi ono imalo stvaran politički i moralni učinak, mora biti praćeno diplomatskom dosljednošću, strateškom vizijom i realnim korakom prema miru. U protivnom, ostaje samo gesta u eteru, zadovoljenje savjesti bez učinka.
PeD | DOMOVINA
