Dok se Bliski istok trese pod težinom najžešćeg sukoba između Izraela i Irana u novijoj povijesti, svijet se pita: ima li još nade za mir ili je regija zakoračila u eru sveopćeg rata?
Eskalacija bez presedana
Sukob koji je započeo kao razmjena prijetnji i prikrivenih operacija prerastao je u otvoreni rat. Izraelski zračni napadi pogodili su ključne vojne i nuklearne ciljeve u Iranu, uključujući postrojenja u Natanzu i Isfahanu. Iran je odgovorio raketnim napadima, uključujući lansiranje hipersoničnog projektila Fattah. Broj poginulih na obje strane raste, a civilno stanovništvo trpi najteže posljedice.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) upozorila je da bi daljnja eskalacija mogla dovesti do curenja radijacije i dugoročnih posljedica za okoliš. Glavni direktor IAEA-e Rafael Grossi pozvao je obje strane na suzdržanost, ali diplomatski napori zasad ne daju rezultate.
Stručnjak za Bliski istok, dr. Meir Litvak sa Sveučilišta u Tel Avivu, upozorava: “Po prvi put imamo situaciju gdje dvije države otvoreno priznaju međusobne udare. To je izuzetno opasna eskalacija.”
Ima li Izrael kapacitete za rat na više frontova?
Izrael se već godinama suočava s višestrukim sigurnosnim izazovima, od Gaze i Hezbolaha u Libanonu do sada otvorenog sukoba s Iranom. Prema podacima Stockholmskog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), izraelski vojni izdaci porasli su za 65% i dosegnuli 40,4 milijarde eura, što čini 8,8% BDP-a, najviše na svijetu nakon Ukrajine.
Ipak, izraelsko gospodarstvo osjeća ozbiljan pritisak. Povećani porezi, rastući deficit i mobilizacija pričuvnih snaga utječu na sve sektore, od tehnologije do turizma. Profesor ekonomije Itai Ater sa Sveučilišta u Tel Avivu upozorava da je rat „vrlo skup“ i da će dugoročno utjecati na proračun i gospodarski rast.
Unatoč svemu, izraelski sektor visoke tehnologije i dalje ostaje snažan, a tržište rada, iako pod pritiskom, pokazuje otpornost. No, pitanje je koliko dugo se takav tempo može održati bez ozbiljnih posljedica.
Može li režim u Iranu opstati i ima li alternativu?
Unatoč izraelskim napadima i sve većem nezadovoljstvu u zemlji, režim u Teheranu zasad ostaje stabilan. Vrhovni vođa Ali Hamnei poručio je da se Iran „neće predati“ i da će se braniti „svom silom“. Međutim, sve je više glasina o mogućem slabljenju režima, osobito nakon gubitka ključnih vojnih i znanstvenih kadrova.
Prema analizi Deutsche Wellea, iranska opozicija je duboko rascjepkana i bez jasne političke platforme. Iako dio dijaspore vidi Rezu Pahlavija, sina svrgnutog šaha, kao simbol moguće tranzicije, on nema političku organizaciju unutar Irana. Sociolog Madžid Golpur smatra da bi „politička praznina“ mogla nastati ako režim ozbiljno oslabi, ali zasad ne postoji funkcionalna alternativa koja bi mogla preuzeti vlast.
Patriotizam i nacionalni ponos i dalje su snažni faktori koji drže režim na okupu. Povijesno iskustvo rata s Irakom 1980-ih pokazuje da se iransko društvo zna mobilizirati u kriznim trenucima. No, ako se gospodarska situacija dodatno pogorša, a inflacija već premašuje 50%, dok četvrtina stanovništva živi ispod granice siromaštva, moguće su i unutarnje pobune.
Unatoč sve većem pritisku, režim ajatolaha Hamneija djeluje konsolidirano. Vlada koristi rat kao alat za nacionalnu mobilizaciju i učvršćivanje režima. Sustavi unutarnje kontrole (Revolucionarna garda, Basidž) ostaju lojalni i represivni aparati drže potencijalnu opoziciju pod kontrolom.
Analitičarka Azadeh Moaveni ističe: “Dok nema jasne političke alternative unutar Irana, režim će opstati. Ali cijena će biti visoka, društvena polarizacija, gospodarska stagnacija i migracija mladih kadrova.”
Mir kao daleki horizont
U ovom trenutku, izgledi za mir djeluju sve udaljenije. Diplomatski kanali su zamrznuti, a obje strane koriste sve raspoložive resurse za nastavak sukoba. Američki predsjednik Donald Trump zatražio je „bezuvjetnu predaju“ Irana, dok Izrael najavljuje daljnje napade.
Vojni analitičar Ivica Mandić upozorava da bi izraelski cilj mogao biti ne samo uništenje iranskih nuklearnih kapaciteta, već i promjena režima u Teheranu. No, takav scenarij nosi rizik stvaranja političkog vakuuma i potencijalnog građanskog rata, što bi dodatno destabiliziralo regiju.
U konačnici, pitanje nije samo može li rat završiti, već po koju cijenu. I hoće li svijet imati snage i volje da spriječi da Bliski istok ponovno postane epicentar globalne nestabilnosti.
Geopolitički rizici: Rat kao novo normalno?
SAD je dao “nedvosmislenu potporu” Izraelu, dok su Kina i Rusija pozvale na smirivanje tenzija. Iran je sve aktivniji u suradnji s Moskvom, osobito u području dronova i protuzračnih sustava. To stvara novi sloj kompleksnosti, svaki napad, pa i ciljani, nosi rizik šire konfrontacije.
UN je trenutno paraliziran, veto članica Vijeća sigurnosti sprječava konkretne mjere. Generalni tajnik António Guterres upozorio je da “svijet gleda u ponor šireg regionalnog rata”.
Diplomacija zasad ne uspijeva. Saudijska Arabija i Katar pokušavaju posredovati kroz “tihi kanal”, a Turska nudi konferenciju o miru, no bez sudjelovanja SAD-a i Irana ti napori ostaju simbolični.
Profesorica diplomacije Tamar Hermann zaključuje: “Ako se ne redefinira sigurnosna arhitektura regije, sa svim akterima za stolom, mir će ostati misaona imenica.”
Dokle god nema jasne vizije za dan poslije, sukob između Izraela i Irana mogao bi se pretvoriti u trajno stanje niskog ili srednjeg intenziteta, uz povremene velike eskalacije.
Ključno pitanje za regiju i svijet nije samo kako zaustaviti rat, već kako spriječiti da sukob preraste u globalni požar.
PeD | DOMOVINA
