Politička situacija u Bosni i Hercegovini je vrlo složena, s visokim napetostima među različitim etničkim skupinama. Može se opisati kao scenarij u kojem svatko može sa svakim, ali istovremeno nitko se ne može istinski povezati ni s kim. Ili nešto slično tomu.
Međutim, politički odnosi unutar samog hrvatskog nacionalnog korpusa su posebno zanimljivi i priča su za sebe.
Kod hrvatskog političkog korpusa već dugi niz godina izrazito dominira HDZ-a BiH. Ta stranka, s jedne strane, nesumnjivo artikulira određene interese hrvatskog naroda, no s druge strane, često se optužuje za samovolju, partikularizam i gušenje političkog pluralizma. Oporbene stranke, oslabljene dugogodišnjom političkom strategijom HDZ-a, teško pronalaze prostor za snažnije djelovanje. U takvoj atmosferi nameće se pitanje: zašto šute hrvatski intelektualci u BiH? Zašto izostaje kritička misao, javna rasprava i preispitivanje ustaljenih političkih obrazaca?
Intelektualci, kao nositelji znanja, kritičkog mišljenja i moralne odgovornosti, trebali bi biti korektiv svakog društva. Oni su ti koji mogu javno progovarati o problemima, nuditi alternative i poticati dijalog. No, u kontekstu bosanskohercegovačkih Hrvata, čini se da su mnogi od njih utonuli u indolentnost. Zadovoljavaju se mrvicama moći, sklanjaju u anonimnost ili pak odlaze u inozemstvo, ostavljajući prostor za perpetuiranje postojećeg stanja.
Ova šutnja intelektualaca nije specifična samo za BiH. Kroz povijest i u različitim društvima, intelektualci su se suočavali s pritiscima, cenzurom i strahom od posljedica. No, upravo u takvim situacijama, njihova hrabrost i spremnost na iznošenje nepopularnih stavova postaju ključni za društveni napredak.
Njemački sociolog Max Weber još je početkom 20. stoljeća upozoravao na opasnost od “željezne krletke” birokracije i racionalizacije, koja može ugušiti kreativnost i kritičko mišljenje. Slično tome, Erich Fromm je u “Bijegu od slobode” isticao kako strah od slobode i odgovornosti može dovesti do konformizma i prihvaćanja autoriteta bez preispitivanja. Konformizam nije suprotan slobodi, on je posljedica nesposobnosti da se sloboda u potpunosti prihvati. To objašnjava zašto ljudi često radije biraju poslušnost i sigurnost nego neizvjesnost koju donosi osobna odgovornost.
U bosanskohercegovačkom kontekstu, šutnja intelektualaca može se objasniti nizom faktora. Prije svega, tu je snažan pritisak vladajuće stranke, koja kontrolira većinu resursa i medija. Kriticizam se često stigmatizira kao “izdaja nacionalnih interesa”, a oni koji se usude progovoriti, riskiraju marginalizaciju, gubitak posla ili čak i osobnu sigurnost.
Drugi ključni problem su duboko ukorijenjeni klijentelizam i korupcija, koji prožimaju sve segmente društva. Mnogi hrvatski intelektualci izravno ovise o državi, preciznije, o HDZ-u BiH, za svoju egzistenciju, što ih čini podložnima pritiscima i što ih prisiljava na razne kompromise. U takvom okruženju, linija manjeg otpora često se nameće kao razuman izbor, iako osobno smatram da nije najispravniji.”
Mnogi intelektualci su izgubili vjeru u mogućnost promjena i povukli su se u privatnu sferu. Apatija i rezignacija postali su dominantni osjećaji, što dodatno slabi kapacitet za kritičko mišljenje i djelovanje.
Ovo društvo treba glasove koji će raskrinkavati probleme, jer bez javnog intelektualnog angažmana nema razvoja i napretka.
Pasivnost intelektualnih krugova nije samo politički problem, već i psihološki fenomen kolektivne paralize. Kada se dugotrajno živi u sustavu gdje su kritika i inicijativa kažnjive ili besmislene, nastaje stanje naučene bespomoćnosti. Ljudi prestaju vjerovati da išta mogu promijeniti, pa se povlače u pasivnost, čak i kada formalno imaju priliku govoriti. U takvoj konstelaciji većina intelektualac ne samo da odbijaju javno djelovati, nego čak ni anonimno ne žele sudjelovati u bilo kakvom obliku eksponiranja kritičke misle.
Strah se ne manifestira samo kroz izravne prijetnje, već i kroz unutarnju cenzuru što stvara osjećaj da kritika donosi samo probleme, a nikakve stvarne i pozitivne rezultate. Uz to, ako su ljudi generacijama naučeni da im egzistencija ovisi o „režimu“, teško je očekivati naglu hrabrost. A ono što posebno otežava situaciju je kolektivna šutnja. Nitko ne želi biti prvi koji će progovoriti, jer prvi obično nastrada. Nitko i ne mora biti prvi, jer prvi su već progovorili. Razočaravajuće je što nitko ne želi biti ni drugi, ni deseti, pa ni stoti. Oni jednostavno u sferi javne kritičke misli ne postoje. Umjesto da se uhvate „muški“ u koštac s problemima, oni radije idu na pecanje i tako krate svoje slobodno vrijeme ili bolje je reći skrivaju se od stvarnosti i ponašaju se po onoj; „Ne bi se štel mešat“.
Međutim, ova situacija nije bezizlazna. Važno je osvijestiti opasnost od jednoumlja i potaknuti dijalog o alternativnim vizijama budućnosti. Potrebno je stvoriti prostor za slobodno izražavanje mišljenja, zaštititi one koji se usude progovoriti i podržati neovisne medije i civilno društvo.
Kao što je rekao Vaclav Havel: “Nada nije uvjerenje da će nešto dobro ispasti, već sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako se završi.” Hrvatski intelektualci u BiH imaju odgovornost da progovore, ne samo zbog sebe, već i zbog budućih generacija. Njihova šutnja nije neutralna, već doprinosi perpetuiranju stanja koje dugoročno šteti cijelom društvu.
Njihova eventualna hrabrost i iznošenje kritičkog mišljenja može biti svjetlo na kraju tunela, kako je to pjesnikinja Maya Angelou sjajno formulirala: “Uvijek imajte na umu da je vaša vlastita odluka da uspijete važnija od bilo čega drugog.”
Perica DUJMENOVIĆ
