Domaljevac-Šamac, jedna od najmanjih, ali i najmlađih općina u Bosni i Hercegovini, proživljava svoje, očito, teške trenutke. Možda se neki neće složiti, ali mnoštvo mještana ove posavske općine puno je gnjeva i na društvenim mrežama eksponira nezadovoljstvo. Nezadovoljni su općenito stanjem na općini i puni su pesimizma.
Ovaj tekst ide u tom smjeru da bar dijelom pokuša rasvijetliti to građansko nezadovoljstvo.
Općina Domaljevac-Šamac nastala nakon Domovinskog rata kao obranjen prostor bivše općine Bosanski Šamac. Za slobodu općine život je dalo 158 branitelja, a „oko 700“ ih je ranjeno. Barem tako stoji na službenoj stranici HDZ BiH. Googlajući za preciznom informacijom Google mi je prvi rezultat usmjerio na službenu stranicu HDZ BiH. Očito nema relevantnije stranice koja predstavlja Domovinski rat i koja piše o žrtvi koju je podnio narod Posavine. Iako nije tema ovog teksta osobno izražavam žaljenje što se brojem ratnih stradalnika u javnom prostoru licitira na ovakav način. O broju stradalih pripadnika HVO-a se licitira, onako đuture, kao na pijaci. Bit će da se broj ranjenih ne zna pa se svugdje spominje izraz “oko 700“. Neću ulaziti u priču čija je to sramota, ali da je sramota jeste i to golema. Prije svega što podatak s kojim se barata nije ni točan.
No, broj branitelja nije sada tema, nego sam tražio neke druge podatke za ovaj teksta pa sam igrom slučaja naišao i na ovaj sramotni podatak o evidenciji stradalnika proteklog rata. Zato ćemo u nastavku prijeći na srž teme.
Ovaj tekst se bavi Općinom Domaljevac-Šamac i analizom onog što je za Domaljevac rečeno na društvenim mrežama. Povod je bilo zatvaranje još jednog objekta. Naime, u srijedu je trajno zatvorena poznata pizzeria Val u Domaljevcu. Mjesto okupljanja brojnih Domaljevčana. Nekada narodna birtija, a već niz godina pizzeria koja je u ponudi imala kvalitetan izbor jela s roštilja i pizze dakako.
Ali hajde da se idemo prisjetiti bare nekih objekata i ustanova na općini Domaljevac-Šamac koji su u zadnjih nekoliko godina zatvorili svoja vrata.
Grebnice i dalje u ratnoj zoni
Krenut ćemo od Grebnica. U Grebnicama već nekoliko godina ne postoji škola. A u moje vrijeme kada sam išao u Grebnice u školu ta je škola imala preko 700 učenika. Danas nema učenika ni za jedno odjeljenje. To što ih ima prebačeno je u Domaljevac.
Ima lijepo godina od kako su Grebnice ostale bez pošte. Kažu nije rentabilna. Ako se želio motivirati i potaknuti povratak stanovništva nakon ratnog vihora onda je pošta morala opstati pa čak i ako je nerentabilna. Ali očito profit je važniji od povratka naroda. A tko je poštu napravio? Pa Grebničani. Da bi dobili telefonski priključak građani su morali platiti sve. Kupiti centralu, platiti kablove, priključke. U ono vrijeme da bi dobili telefon u kuću trebalo je izdvojiti do 2.000 DM. Vrijednost marke u ono vrijeme bila je znatno veća nego danas. Građani su to sve platili. A onda dođe ovo poslijeratno vrijeme i samo netko kaže to je Eronet ili HT Mostar ili kako već. Poduzeće iz Mostara je 100% vlasnik ili da ne ulazim u strukturu vlasništva, jer nije ni bitna. Bitno je reći da oni koji su uložili svoj novac u telefonsku mrežu uključujući i centralu preko noći su razvlašteni od svakog udjela u opremu koju su kupili svojim novcima. Nikomu ništa. Pa eto neka je i tako, ali zar ti ljudi nisu zaslužili šansu da im pošta radi neko vrijeme? Da se time podrži povratak ljudi, da Grebnice živnu. Urađeno je upravo suprotno. Selo je izašlo iz rata i umjesto da se mještanima pomogne kako bi selo živnulo politika je bila neumoljiva. Jedan od ružnih primjera zapostavljanja naroda koji mora ostaviti gorčinu svakomu tko je gajio nadu da će se Grebnice nakon rata revitalizirati i postati selo primjer kakvo je bilo i prije rata.
Trgovina na Snogama je ugašena. Omladinski dom kao objekat postoji, ali se praktično ne koristi. Funkcija Doma kulture je ugašena. Tu i tamo netko se pojavi, ali sve je to ništa u odnosu na prijeratno vrijeme. U Grebnicama smo imali i stanicu za otkup mlijeka. Naravno i to je povijest. Niti ima krava niti ima mlijeka, a što je najgore nema više ljudi. Kao nema ljudi tako nema ni matičnog ureda. A do rata je taj ured u Grebnicama radio.
Još se nogometni klub koprca. A i on će dok ima entuzijasta koji će ga voditi pa makar u njemu i ne igrali Grebničani.
Gostione kod Milke, kod Ruške, kod Ljudine dakao ne postoje. Ono malo stanovništva okuplja se u sportskoj čitaonici ili kako se već zove objekat iznad svačionica Korpara i u zgradi mjesnog doma u Odmutu.
Bazička je tuga pregolema
U Baziku je malo čega i bilo. A i to što je bilo već dugo ne postoji. Nogometni klub je ugašen. Bazik nema 11 muških koji bi igrali, a ne 11 igrača, sportaša. Bazička trgovina mješovite robe, koja je radila možda 60 godina u kontinuitetu, ugašena je.
Bazik je pokušao sa odbojkom na pijesku. Par godina turnir je bio uspješan, a onda puf. Nema ni toga. Pijesak je prekrila trava, a na terenu lijepo napreduju mlade topole.
Ali Bazik ima kladionicu, a nije ju imao. E to je nešto. Bravo za Bazik! Trebali bi naglašavati da je ovo sarkazam?!
A sad idemo do općinskog središta, do Domaljevca.
Umjesto gradića sreće…
Tvornicu trikotaže smo zaboravili. To je valjda bio i cilj. Eto, uspjeli su. Domaljevački Dotex je ugašen u ratu. I više nikad nije profunkcionirao. Mlađi naraštaj ga i ne zna, a mi stariji smo ga već zaboravili. Ili se pravimo da smo ga zaboravili.
Staklenici su također povijest. Nekad velebno zdanje, sad se samo spominje i to šapatom. Glasno bi bilo opasno.
Istina, Domaljevac se poprilično izmijenio, od velikog sela postala je mala varošica. Od kako je Domaljevac postao općinsko središte općine Domaljevac-Šamac za svoju revitalizaciju i unapređenje do sada je potrošio možda nekih 100.000.000,00 KM proračunskog novca. Za te novce je izgrađeno puno toga. I još se gradi. Ali važnije je pitanje, komu? Osnovna škola je pred gašenjem. Kada sam krenuo u 5. razred u toj školi je bilo 1800 učenika. Danas jedva da ih ima i 100.
Nemam preciznih podataka o stanju gospodarstva u Domaljevcu, ali onako po slobodnoj procjeni mogu reći da se broj radnika u realnom sektoru smanjio i do 20 puta, dok je birokracija narasla otprilike za isto toliko puta. Privatno poduzeće Yimor je u dobroj mjeri pomoglo da se statistika bitno ne promijeni. Zavaljujući Yimoru Domaljevac je po broju zaposlenih tu negdje, u ravnini s prijeratnim brojem.
Razlika je jedino što su prije rata posao u Domaljevcu uglavnom imali Domaljevčani, a danas su uposlenici tko zna otkuda.
Bilo je u Domaljevcu još trgovina, obrtničkih radnji, gostiona i mnogo čega što više ne postoji. Otvorene su neke nove radnje i obrti koji u prosjeku teško da imaju više od dvoje zaposlenih.
Urađena je ulična rasvjeta, asfaltirane ulice, uređeni trotoari. Popločan središnji trg. Sve izgleda lijepo. Ali, ima ono ali… Jučer se oko 12 sati provozam po Domaljevcu, jedna ulica, raskrižje, druga ulica, raskrižje, treća ulica, raskrižje… I vratim se u krug. Prošao sam kroz veći dio Domaljevca, a da sam vidio mačku na putu, pa ni mačke. Nema ljudi, nema drugih sudionika u prometu. Na raskrižju znak stop. Praktično nema potrebe da se zaustavljaš, jer možeš 1000 puta proći, mogućnost da u isto vrijem naiđe netko drugi s vozilom mjeri se u promilima. Domaljevac danas izgleda sablazno. Tako je, jer nema ljudi. Nema njegovih stanovnika. Čovjek se mora pitati čemu sve to vodi? Što će Domaljevcu sve što ima ako nema ljudi.
Domaljevac još uvijek ima nogometni klub. A u klubu igrača s brda s dola. Ima čak i tamnoputih Afrikanaca. Neka ih. S tim da se nikako ne može reći kako su s pojačanjima napravili neki dobar rezultat. Nekada je Domaljevac imao puno bolju momčad sastavljenu od samih Domaljevčana. Danas je sve drukčije.
Ako već ne ide nogometašima za odbojkaše Domaljevca se to ne može reći. Odbojkaši su osvajači BiH kupa i viceprvaci države. Uistinu lijep rezultat. Samo je možda problem, što te uspjehe u odbojci nisu ostvarili igrači iz Domaljevca nego plaćeni igrači, Srbi i Bošnjaci. Ništa protiv tih naroda i tih igrača, samo usput spominjem, jer u moje vrijeme okosnicu domaljevačkog odbojkaškog kluba činili su mladići iz Domaljevca. I tu se sve promijenilo. Možda tako i mora. Samo se pitam koliko će još trajati?
Optimizma je sve manje
Da zaključim, vrijeme kada su Grebnice, Bazik i Domaljevac bili puni života je prošlo. Čak ni rat nije opustošio ovo područje na način da ga je doveo do ovakvog beznađa.
Već dugo vremena na općini Domaljevac-Šamac pušu neki drugi vjetrovi. Otpuhaše narod u inozemstvo. Od prijeratnih 7000 stanovnika procjenjuje se da na cijelom području današnje općine stalno živi oko 1200 osoba. Ako danas i toliko.
Djeca se ne rađaju. Stariji pomalo umiru. Radno sposobno stanovništvo odlazi. Gostujuća radna snaga dolazi, ali kroz isplaćene plaće odnosi sredstva iz Domaljevca. A sami mještani plaćajući usluge za el. energiju, Internet i telefoniju godišnje firmama iz Mostara plate oko 2 milijuna maraka. Kad se tomu doda „porez“ koji vatreni kladioničari ostave u kladionicama ta brojka možda nadmaši iznos od 3 milijuna KM. Novac koji se kontinuirano odlijeva s područja općine.
Dodamo li tomu svu robu široke potrošnje i sav materijal, opremu i druge robe koje se kupuju, a ne proizvode se u Domaljevcu vrijednost novca koji se sa Općine isisava nije niži od 10 milijuna KM, godišnje. S druge strane kroz razne kanale novac dolaziti u Domaljevac, jer da ne dolazi ne bi mogao ni odlaziti. Na kraju imamo prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ovo što je ostalo stanovništva nekako preživljava. Imaju načina. Većina drugih ga nije imala i zato je otišla vani.
A Domaljevac čeka. Možda neki novi rat, poplavu ili olujno nevrijeme. Jedna takva nepogoda stavit će točku na „i“, čime se priča o Domaljevcu možda neće završiti, ali će biti vrlo izgledno da je krenula na put ka završetku.
Perica DUJMENOVIĆ
