Ono što je Haris Zahiragić napravio na hrvatskoj televiziji nije nikakva državnički ozbiljna politika niti odbrana Bosne, kako se to pokušava predstaviti, nego čista bahatost i politička kratkovidnost koja nas Bošnjake već sada skupo košta.
Bez obzira šta ko mislio o izbornim jedinicama, Herceg-Bosni ili Domovinskom pokretu, ovdje postoji očigledan problem. Zašto se bošnjački političari, ali i dio Bošnjaka generalno, uporno prave da hrvatsko pitanje u Federaciji ne postoji? Kako onda očekivati da Hrvati vjeruju u zajedničku državu ako im četiri puta praktično biramo člana Predsjedništva kojeg faktički većina njih ne želi? Može neko stotinu puta ponoviti da je sve to legalno, ali legalno ne znači i legitimno. Ako jedan konstitutivni narod godinama govori da mu se politička volja preglasava, onda normalan čovjek treba stati i zapitati se gdje je problem, a ne ismijavati ga na televiziji.
Godinama se prodaje priča da su Hrvati nekakvi privilegovani gospodari Federacije, da imaju previše ministara, previše funkcija i da stalno nešto traže. Ali hajde da budemo iskreni – ko je brojčano većina u Federaciji? Ko realno dominira političkom scenom, institucijama, javnim prostorom i narativom? Ko može presuditi izbore? Hrvati ili Bošnjaci? Upravo zato postoji dodatna odgovornost da se brojčano manji narod ne preglasava i ne gura uza zid. Umjesto toga, bošnjačka politika već godinama bira najgoru moguću strategiju. Svaki hrvatski zahtjev odmah se proglašava ucjenom, separatizmom ili napadom na državu. A onda se čudimo što raste nepovjerenje, što Hrvati sve glasnije pričaju o vlastitim izbornim modelima i što Zagreb sve otvorenije ulazi u priču o trećem entitetu. Realno pitanje je – šta smo mi očekivali? Da će narod koji se osjeća politički prevaren samo šutjeti još trideset godina?
Najgora je ta lažna nevinost. Zahiragić i slični pokušavaju prodati priču kako Komšića navodno biraju neki apstraktni građani i ljevica, kao da svi ne znamo kako to izgleda na terenu i ko ga godinama politički gura jer odgovara određenim strukturama. Istovremeno se ismijava ideja legitimnog predstavljanja, kao da je potpuno nenormalno da Hrvati žele sami birati svog predstavnika. Zamislimo samo obrnutu situaciju, da Hrvata ima više i da oni Bošnjacima četiri puta izaberu člana Predsjedništva kojeg većina Bošnjaka ne želi. Ili još jednostavnije i realnije – da Hrvati u ovakvom broju danas odustanu od izbora Hrvata i podrže kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva kojeg bi SDA-Bošnjaci smatrali nelegitimnim (ovako kako smatraju i trenutnu, nametnutu im vlast). Bi li SDA to mirno prihvatila? Naravno da ne bi. Digla bi se država na noge, sarajevski građanski mediji bi pričali o diskriminaciji, a međunarodna zajednica danima bi bila bombardovana apelima. I tu dolazimo do srži problema – ne možeš tražiti pravdu samo kada odgovara tebi. Ili vrijedi za sve ili ne vrijedi ni za koga.
Krajnje je vrijeme da mi Bošnjaci sami sebi kažemo neke neugodne istine. Ova priča da ćemo snagom brojeva, međunarodnim frazama i moralnim dociranjem držati Bosnu na okupu jednostavno ne funkcioniše. Ljudi odlaze, povjerenje među narodima nikad nije bilo gore, a političari poput Zahiragića ponašaju se kao da je dovoljno vikati država i da će problem nestati. Neće. Država se ne gradi ponižavanjem drugog naroda i glumljenjem da njihov problem ne postoji. Ako želimo normalnu Bosnu i Hercegovinu, onda Hrvati moraju imati osjećaj da su partneri, a ne statisti kojima će većina birati političke predstavnike i govoriti da trebaju biti zahvalni. Ako to ne shvatimo na vrijeme, nastavit ćemo živjeti u istoj otrovnoj petlji iz devedesetih, samo bez rata, ali sa sve više mržnje, nepovjerenja i tihog raspada iznutra.
