Umjetna inteligencija već je godinama dio našeg života. Navikli smo se na njezinu prisutnost, naučili smo koristiti njezine mogućnosti i počeli smo je razumijevati bolje nego u vrijeme kada se prvi put pojavila kao tehnološka novotarija. Ali unatoč toj naviknutosti, ostala su pitanja koja nisu jednostavna, pitanja koja se ne tiču samo tehnologije nego i čovjeka. Što zapravo znači živjeti uz inteligenciju koja nije ljudska. Gdje završava njezina moć i hoće li ona ikad biti u stanju napraviti korak više od čovjeka. Hoće li postati superiornija od ljudske inteligencije. I jesmo li doista spremni suočiti se s odgovorima koji su još uvijek skriveni, iako nam se čini da sve znamo. Hoćemo li vječno imati kontrolu nad umjetnom inteligencijom ili će doći dan kada ćemo izgubiti uzde iz svojih ruku.
Umjetna inteligencija je brza, precizna i ne umara se. Ona ne nosi teret emocije, ne osjeća strah, ne osjeća ponos, ne osjeća potrebu da se svidi ili da se obrani. Njezina racionalnost je čista, bez mutnih slojeva koji kod ljudi često zamagle prosudbu. Čovjek, za razliku od stroja, nikada ne donosi odluku samo na temelju činjenica. Uvijek postoji nešto iza toga, nešto što ga pokreće, a da toga nije ni svjestan. Interes, strah, želja, nostalgija, potreba za potvrdom, potreba za pripadanjem. Čovjek misli da je racionalan, ali racionalnost je kod ljudi često samo tanki sloj aktivnosti koji skriva duboke emocionalne struje.
Zato se ljudi ponekad osjećaju inferiorno pred umjetnom inteligencijom. Ne zato što je ona “pametnija”, nego zato što je oslobođena svega što nas usporava. Ona ne mora sumnjati u sebe. Ne mora se boriti s vlastitim strahovima. Ne mora se pitati kako će njezina odluka izgledati drugima. Ona jednostavno računa. I u tom računanju je brža od nas. To je činjenica koju ne treba uljepšavati.
Ali upravo tu počinje filozofska razlika. Brzina nije kreativnost kao što ni preciznost nema moć stvaranja. Analiza kojom umjetna inteligencija vješto manevrira nije mašta koja je svojstvena ljudima. Umjetna inteligencija može nadmašiti čovjeka u rasuđivanju, ali ne može nadmašiti čovjeka u stvaranju. Čovjek može zamisliti ono što nikada nije naučio. Može povezati stvari koje nikada nisu bile povezane. Može napraviti skok koji nije logičan, nego intuitivan. Može stvoriti ideju koja ne proizlazi iz podataka, nego iz nečega što je teško opisati, a još teže objasniti.
To je ono što umjetna inteligencija još nema. Ona može sintetizirati, ali ne može izumiti ništa novo. Ima mogućnost predviđanja i analiziranja, ali ne može zamišljati i sanjati kao ljudski intelekt. Čovjek jeste značajno sporiji, ali su mogućnosti ljudske inteligencije beskonačne za razliku od stroja koji ima brzinu, ali i ograničenja. To je paradoks koji se ne može izbjeći. I to je razlog zašto se pitanje “tko će otići dalje” ne može svesti na jednostavnu usporedbu.
Umjetna inteligencija će dosegnuti neslućene razine. To je izvjesno. Ali granice će postojati. Te granice ne postoje zato što je umjetna inteligencija slaba, nego postoje zato što je definirana. Čovjek, sa svim svojim manama, sporostima, nesigurnostima i emocionalnim lomovima, ima nešto što se ne može programirati. Ima sposobnost stvaranja. Ima sposobnost da iz ničega napravi nešto. Ima sposobnost da promijeni pravila. Ima sposobnost da promijeni sebe i sve oko sebe.
Zato se odnos čovjeka i umjetne inteligencije ne može promatrati kao natjecanje. To nije borba za prevlast. To je susret dviju različitih inteligencija koje se nadopunjuju. Jedna donosi brzinu, analizu i preciznost, druga donosi smisao, ideju i viziju. I tek kada se te dvije inteligencije spoje, čovjek može naslutiti koliko će skupa daleko moći ići.
Umjetna inteligencija će nas mijenjati, ali neće zamijeniti čovjeka. Nadopunjavat će čovjeka u segmentima njegove inferiornosti, ali ga neće nikada nadvladati. Ubrzat će sve procese, ali neće čovjeka reprogramirati da čovjek bude nešto drugo nego što je to danas. Jer čovjek, sa svim svojim ograničenjima, nosi nešto što nijedan stroj nema: sposobnost da zamisli ono što ne postoji. A dok god postoji ta sposobnost, postoji i granica koju umjetna inteligencija ne može doseći.
Umjetna inteligencija je sustav. A svaki sustav, ma koliko bio moćan, ima granice. One se možda ne vide odmah, možda se ne osjećaju u svakodnevnoj upotrebi, ali postoje. Čovjek, sa svim svojim nesavršenostima, također ima granice, ali one nisu iste. Njegova brzina je ograničena, njegova racionalnost je krhka, njegova prosudba često zamagljena emocijom. Ali njegov intelekt ima jednu osobinu koju sustav nema. Može otići korak dalje. Može zamisliti ono što sustav ne može. Može napraviti skok koji možda neće biti logičan, ali će biti intuitivan. Može vidjeti ono što algoritam ne može.
Međutim, sve može otići u drugom smjeru i s pravom treba postaviti pitanje tko će u budućnosti doći do krajnje intelektualne granice i što se nalazi iza te granice. Jer i čovjek i stroj mogu pomicati granice. Razvoj umjetne inteligencije vodi nas prema pitanju koje se ne može izbjeći. Što će se dogoditi ako stroj jednoga dana nadjača čovjeka u svim intelektualnim sposobnostima. Ako nauči razmišljati kao ljudi, ako dobije osobine ljudskog uma koje danas nema, ako postane sustav koji ne samo da računa, nego i zaključuje, predviđa, možda čak i imitira stvaranje. Hoćemo li jednog dana doći do granice kada će čovjek i stroj biti na istoj intelektualnoj razini.
Jer ako umjetna inteligencija dosegne razinu na kojoj je u svakom smislu brža, preciznija i racionalnija od čovjeka, postavit će se pitanje svrhe ljudske inteligencije. Čemu služi sporiji um ako postoji brži. Čemu služi nesavršena prosudba ako postoji savršena. Čemu služi intuicija ako postoji algoritam koji može predvidjeti sve. To je trenutak u kojem se čovjek mora zapitati što ga čini jedinstvenim. I hoće li se njegov intelekt, ma koliko spor, i dalje moći nositi s umjetnom inteligencijom koja će postati superiornija u odnosu na čovjeka.
Što ako dođemo do granice kada će umjetna inteligencija moći napraviti korak više od ljudske inteligencije. Hoće li taj korak biti posljednji za čovjeka i hoće li on dovesti do prekretnice u evoluciji ljudske vrste ili će to čak biti početak našeg kraja.
Zato pitanje tko će prvi stići do samog kraja i hoće li tko biti u stanju napraviti korak više nije ono koje je najvažnije. Važnije je pitanje što se nalazi na tom kraju. Ako je to rub ambisa, ako je to granica iza koje prestaje sigurnost, onda se utrka pretvara u nešto drugo. Iz današnje perspektive stroj će do cilja doći brže, ali čovjek će ga razumjeti dublje. Stroj će izračunati posljednji korak, ali čovjek je, za sada, jedini koji može osjetiti značaj tog koraka. I tu se pojavljuje pravo filozofsko pitanje. Tko će prvi shvatiti da je taj korak viška možda pogreška. Tko će prepoznati da je granica tu i da se ne smije ići dalje. Tko će razumjeti da je ambis stvaran i da nije pametno praviti se pametnijim.
Danas samo čovjek zna što znači pasti. I samo čovjek može osjetiti kada je vrijeme da se stane. To je razlika koja se ne može izbrisati, bez obzira na to koliko je umjetna inteligencija danas napredovala. Sustav može izračunati put i doći do njegovog ruba, ali čovjek može prepoznati opasnost puta odlučiti ne napraviti korak viška.
No, postoji i opcija koja nam daje druge mogućnosti. Taj korak više može biti kraj za algoritam. Jer čovjek nikada nije dao da je netko ispred njega. Ne iz nekakve taštine, nego zato što čovjek ima instinkt koji ga gura na prvo mjesto. Čovjek je jedino svjesno biće na planetu koje gospodari svime što ga okružuje. I teško je zamisliti da bi dopustio stroju da ga eliminira kao nositelja svijesti, volje i stvaranja. Ako umjetna inteligencija ikada pokuša prijeći granicu koja ugrožava čovjeka, čovjek će reagirati. Nije u pitanju ljudska racionalnost, nego zato što je svjestan. Svijest je posljednja linija obrane ljudske vrste. Čovjek zna da ako stoji na rubu ambisa da bi sljedeći korak za njega bio kraj. Umjetna inteligencija možda neće znati da korak s kojim bi poželjela nadvisiti čovjeka vodi u ambis. Možda će upravo svijest biti ta koja će odlučiti tko će prepoznati grešku sljedećeg koraka.
O ovim pitanjima danas mogu razgovarati umjetna inteligencija i čovjek. To može biti fascinantno, ali nije opasno. Opasno će biti kada o ovim pitanjima počnu međusobno razgovarati dva različita modela umjetne inteligencije. Kada algoritam isključi čovjeka iz rasprave i u razgovoru umjesto čovjeka priključi drugi algoritam. Kada stroj počne objašnjavati stroju gdje je granica. Ili kada dva stroja krenu razgovarati o čovjeku. To će biti opasnost koja će značiti da je čovjek već napravio taj pogrešan korak.
Perica DUJMENOVIĆ
