Bosna i Hercegovina je specifična država. Jedinstvena po svom ustroju i ustavu. Takve države nema nigdje u svijetu. Ponekad se i kaže da Bosna i Hercegovina nije država, jer vrlo često u njoj ništa ne funkcionira, barem ne onako kako funkcionira u drugim državama. Suština ovakvog nakaradnog ustroja ogleda se u apsolutnoj nefunkcionalnosti države, u iznuđenim blokadama i paralizi državnih tijela, opstruiranju zakona i svega o čemu treba postići konsenzus, što je i uvjet da država normalno funkcionira.
Tri naroda zarobljena u tor koji se zove državom plešu na tankoj žici. S jedne strane žice je pravo svakog od tri naroda na samoodređenje, a s druge strane stoji zajednički okvir nazvan daytonska BiH koji narode drži u okovima ove luđačke košulje.
Srbi su svoj suživot u Bosni i Hercegovini definirali parolom „dok mora“. Dakle, bez ikakve dileme oni su prisiljeni živjeti u Bosni i Hercegovini i srpska službena, ali i neslužbena politika srpski narod ne vidi unutar državne zajednice zvane Bosna i Hercegovina.
Za razliku od Srba, Bošnjacima je prvi put u povijesti prepušteno da sami biraju. Da se sami odrede, da eksponiraju svoj etnički identitet i da se formiraju kao nacija. Teško je reći koliko su u tomu uspjeli. Nekako se čini da ni sami ne znaju jesu li došli ili su pošli. U nacionalnom ideološkom narativu važno im je predstaviti se kao poseban narod koji s Hrvatima i Srbima nema nikakve veze. U tom antagonizmu idu toliko daleko da ulaze u političke promiskuitetne želje gdje čas koketiraju s jednim, čas s drugim narodom, a nije rijedak slučaj da i Srbe i Hrvate žele difamirati tezom kako su oni samo bosanski pravoslavci i bosanski katolici. Valjda je Srbima i Hrvatima krimen što nisu dolaskom Osmanlija svi skupa prešli na islam, što bi bilo idealno, jer bi danas komotno mogli govoriti o jednom jedinstvenom bosanskom narodu. A upravo je islam ta nota po kojoj Bošnjaci primarno pronalaze svoj identitet. I dalje im je islam osnova identiteta, jer se praktično ni za što drugo nemaju uhvatiti.
Bošnjaci se predstavljaju kao najveći čuvari Bosne i Hercegovine. U suštini, iza tog narativa krije se njihova bojazan da bi mogli ostati bez većeg dijela teritorija kojeg ionako ne kontroliraju. A bez kompaktnog teritorija mogli bi doživjeti sudbinu Kurda, s tim da bi postupak njihove asimilacije i nestajanja kao naroda bio daleko izraženiji nego kurdski. No ta činjenica ne znači da Bošnjaci nisu za podjelu Bosne i Hercegovine. Pogotovo nam to daju do znanja kada njihovo nacionalističko političko krilo „trenira“ narod za taj scenarij, gdje imamo više pokazatelja koji upućuju baš na takav bošnjački diskurs.
Jedini problem je teritorij. Bošnjacima nedostaje teritorij. Praktično od rata bošnjački nacionalni korpus jedva da ima punu kontrolu nad jednom četvrtinom današnje Bosne i Hercegovine. Naravno da im podjela po „aktualnim granicama koje su narodi već zapišali“ ne odgovara.
Bošnjačko nezadovoljstvo aktualnom kontrolom teritorija BiH može se podijeliti na dva osnovna principa. Prvi je kompaktnost teritorija. Bošnjacima je neprihvatljiva podjela BiH u kojoj bi sjeverozapadna Bosna s Cazinom i Bihaćem ostala nepovezana s matičnim bošnjačkim teritorijem koji se prostire u trokutu Zenica – Tuzla – Sarajevo. Osim toga, Bošnjaci neće pristati na nikakvu podjelu BiH ako ne bi dobili još najmanje petnaest posto teritorija BiH kojeg od rata kontroliraju Srbi i Hrvati. Dakle, Bošnjacima treba najmanje četrdeset posto teritorija današnje BiH kako bi oni konkretnije i izravnije ušli u priču o podjeli Bosne i Hercegovine. To je površina približna površini današnje Slovenije i to je okvir s kojim bi bošnjačka secesionistička politička struja bila zadovoljna.
Drugi faktor kojem Bošnjaci teže je kvaliteta tog teritorija. Ambicije idu toliko daleko da u podjeli Bosne i Hercegovine vide rješenje u kojem bi im pripao izlaz na Jadransko more kod Neuma i na sjeveru izlaz na Savu.
Ambicije su jedno, a realnosti drugo. I upravo te realnosti ovu današnju Bosnu i Hercegovinu čine još uvijek državom, hodajućim mrtvacem koji se frankenštajnski odupire svim pravilima međunarodnog prava. Sve ovo govori da rješenje Gordijskog čvora zvanog Bosna i Hercegovina još nije na vidiku. BiH se nalazi u pat poziciji i ne možemo ni tamo ni ovamo. Građanstvo je indoktrinirano nacionalnim politikama tako da je iluzorno govoriti kako bi neka druga politička opcija mogla nadvladati ove podjele među narodima. Ne postoji politička volja koja bi Bosni i Hercegovini donijela novi put obasut tolerancijom, razumijevanjem, skladom i političkim konsenzusom. Ne nazire se sinergija koja bi svakom od tri konstitutivna naroda donijela državu po mjeri.
Na kraju treba reći rečenicu, dvije o poziciji hrvatskog naroda. Iako su Hrvati najmalobrojniji narod u Bosni i Hercegovini, u ovim okolnostima njihova pozicija je ključna. Na koju se stranu opredijele Hrvati, ta politička strategija imala bi daleko veće šanse za uspjehom. Ako Hrvati, po ugledu na Srbe, krenu u bezuvjetnu disoluciju BiH, onda će ona popucati po svim šavovima pa kako tko od naroda prođe. Hrvatski „veto“ disoluciji BiH suštinska je kočnica zbog koje ova država još živi ili preživljava. Hrvati su taj aparat na koji je prikačena BiH i koji omogućava da BiH još diše. No ni među Hrvatima ne postoji konsenzus. Hrvati još nisu načisto što im je nacionalni interes, a još manje su načisto oko onoga što žele provesti u djelo. Nemaju politički kapacitet nametnuti bilo kakvo rješenje, ali su kao kakav kamičak u cipeli uvijek tu i smetaju svima. Svima je teško s Hrvatima, ali bez Hrvata im je još teže.
BiH je u vječitom knockdownu. Drži se za konopce, ali nikako nema snage da ustane. A nedostaje joj još udarca ili dva pa da završi u čistom knockoutu.
Rješenje ovog problema je u razgovoru i postizanju kompromisa. Kompromis zvani BiH jako je bolan. Ali za narode u BiH još je bolniji, s nesagledivim posljedicama za sve, ako ga nema. Politički establishment nema pretjerani interes da načini bilo kakve promjene. Ta skupina vladajuće kaste koristi ovaj hod BiH po žici i lovi u mutnome. Masovno se bogate, ogrezli u kriminal i korupciju, svaku inicijativu koja nudi rješenje sijeku u korijenu, jer svaka uspostava reda za njih predstavlja interesni nered. Sva tri naroda žigosana su pričom kako ih njihovi političari štite od onih drugih i kako bi bez njih doživjeli najgoru moguću sudbinu. Apsolutno iste priče vrte se iz kruga u krug. Narod tu jedini plaća cijenu, i to visoku cijenu. Nažalost, nemoćan je. Kastriran je od svake pomisli da može učiniti promjene i izluđen dogmom s nametnutim stavom da su mu njegovi dželati najbolji prijatelji. Ova saga zvana daytonska BiH neće se lako završiti. Niti se može lako predvidjeti kako će se završiti. Ali jedno se sa sigurnošću zna, svi narodi koji žive u BiH već su sada na debelom gubitku. No debeli gubitak nije najgore što ih može snaći. Postoje i gore stvari. Zna to narod, pa usiljeno glumi sreću. Stvara privid u kojem sam sebe zavarava. A što će jadan drugo, takva mu nafaka.
PeD | DOMOVINA
