Svjetsko nogometno prvenstvo, koje bi u normalnim okolnostima trebalo biti trenutak zajedništva i ponosa, u Bosni i Hercegovini ponovno otvara stare rane i produbljuje podjele. Umjesto da reprezentacija BiH bude simbol državne razine i zajedničkog identiteta, ona se pretvara u poligon za ideološke obračune. Najveći kamen spoticanja jest zastava s ljiljanima – nekadašnja državna zastava Republike BiH, a tijekom rata ratna zastava bošnjačkih oružanih snaga. Upravo zbog te povijesne konotacije ona izaziva snažan animozitet kod Hrvata i Srba.
Srbi, vođeni ideološkim ciljevima i težnjom ka samostalnosti Republike Srpske, uglavnom ne navijaju za BiH. Njihov odnos prema reprezentaciji odražava politički stav: oni su u BiH zato što moraju, a ne zato što žele. Naravno, postoje umjereni Srbi koji emotivno osjećaju BiH kao svoju domovinu i potajno bodre reprezentaciju, ali javno se rijetko eksponiraju. Hrvati, s druge strane, u većoj mjeri doživljavaju BiH kao svoju domovinu i otvorenije podržavaju reprezentaciju. Ipak, dio Hrvata, osobito onih koji se ugledaju na srpski politički model, iz principijelnih razloga odbija dati potporu. Njihova pozicija je daleko kompleksnija jer nemaju svoj entitet, pa je ideja razlaza s BiH praktično neizvediva. Unatoč tome, narativ o BiH kao neprijatelju i dalje postoji u određenim slojevima hrvatskog društva.
Paradoksalno, baš iz tih područja dolaze hrvatski nogometaši koji igraju zapažene uloge u reprezentaciji BiH. Njihova prisutnost i uspjesi često nadjačavaju političke kalkulacije i potiču emocije Hrvata da podrže reprezentaciju. Gotovo svi Hrvati iz BiH navijaju i za reprezentaciju Republike Hrvatske, ali ne mogu ostati hladni prema reprezentaciji zemlje u kojoj žive. Upravo tu dolazi do ključnog problema: bošnjačka politička elita i ideolozi instrumentaliziraju reprezentaciju BiH kao primarno bošnjačku. Najvidljiviji znak tog procesa jest masovno isticanje zastave s ljiljanima na tribinama.
Treba jasno reći: zastava s ljiljanima bila je službena zastava BiH od međunarodnog priznanja 1992. do 1998. godine, kada je zamijenjena sadašnjom neutralnom zastavom. Tijekom rata, međutim, ona je postala isključivo bošnjački simbol. Srbi i Hrvati su se identificirali sa svojim nacionalnim zastavama, dok su ljiljani ostali obilježje Armije BiH. Zato ta zastava danas ne može biti doživljena kao zajednička. Ratni stradalnici, osobito oni koji su stradali u sukobima s bošnjačkim snagama, imaju poseban animozitet prema njoj. Kada se na stadionima pojavljuje neuobičajeno velik broj ljiljanskih zastava, to ne može biti slučajnost. To je politička poruka, a ne navijački hir.
Bošnjaci često objašnjavaju da je zastava s ljiljanima bila službena i da je legitimna. To je točno, ali jednako su legitimne i zastave hrvatskog i srpskog naroda. Na državnoj razini, međutim, legitimna je samo jedna – službena zastava BiH. Reprezentacija je državna institucija i sve druge zastave tu nemaju mjesta. Forsiranje ratne zastave jednog naroda kod ostala dva naroda izaziva reakciju koja vodi ka apstinenciji i odbojnosti prema reprezentaciji. Time se razgrađuje ono malo zajedništva što je ostalo.
Postavlja se pitanje: je li forsiranje ljiljanske zastave svjesna provokacija? Je li cilj izazvati netrpeljivost Srba i Hrvata, pa čak i incidente? Činjenica da su gradonačelnici nekoliko gradova s mješovitim stanovništvom zabranili fan zone upravo zbog straha od sukoba pokazuje da opasnost nije imaginarna. Zastava s ljiljanima postaje politički instrument kojim se odašilje poruka: „Bosna je naša, svi ostali neka se povinuju.“ To je poruka hegemonije, a ne zajedništva.
Usporedimo to s drugim državama. Nijedna od 48 reprezentacija na Svjetskom prvenstvu nema situaciju da se reprezentacija bodri s dvije zastave, a pogotovo ne s dominantnom zastavom koja nije službena. Na stadionu se vijori jedna zastava – službena. U BiH se, međutim, stvara neprirodna slika: na službenom mjestu stoji državna zastava, a u publici dominira zastava jednog naroda. Nogometaši, kao članovi višenacionalne reprezentacije, ne bi smjeli sebi dopustiti luksuz da se zaodijevaju zastavom jednog naroda. To je ružno i politički pogubno. Njihova je dužnost da nose samo službenu zastavu države koju predstavljaju.
Ova situacija sa zastavama nije bezazlena. Ona će se preliti sa sportskih terena na društveni i politički život. To je još jedan korak ka razgradnji države. Ovoga puta Bošnjaci svojim postupcima pokazuju da im nije stalo do zajedničke Bosne i Hercegovine, nego do etničke države Bošnjaka. Ako se reprezentacija BiH pretvara u bošnjačku reprezentaciju, onda to treba jasno reći. Hrvati i Srbi tada mogu odlučiti žele li je podržavati ili ne. Ali dok god se ona lažno deklarira kao državna, a u praksi je jasno pretvorena u etničku, ona će biti izvor podjela i sukoba.
Najviše boli kada moraš okrenuti leđa onome što voliš. Reprezentacija BiH za mnoge Hrvate, pa i za dio Srba, nije samo sportski tim nego je simbol nade da zajednički život u ovoj zemlji ipak ima smisla. Kada na tribinama vidimo stotine zastava s ljiljanima, kada se stvara atmosfera da je reprezentacija vlasništvo jednog naroda, tada se ta nada gasi. Ljudi koji su srcem vezani uz BiH osjećaju se izdano i potisnuto. A najteže je voljeti nešto, a biti prisiljen povući se jer ti je jasno poručeno da tu nemaš mjesta. Upravo zato forsiranje zastave s ljiljanima nije samo politička provokacija, nego udar na emocije i zajedništvo. Ako se reprezentacija želi graditi kao istinski državni projekt, mora se oslanjati na službene simbole i jednako pripadati svima. Sve drugo vodi prema udaljavanju ljudi od ideje Bosne i Hercegovine, a to je put bez povratka.
DOMOVINA
