Male zajednice, praktično u čitavoj regiji, uistinu propadaju. To nije dojam, nije pesimizam i nije teorijska rasprava, to je vidljiva stvarnost. U mnogim mjestima broj stanovnika pada iz godine u godinu, škole se spajaju jer nema djece, udruge i sportski klubovi se gase jer nema ljudi koji bi ih vodili, a javni prostori ostaju prazni jer se više nitko ne osjeća odgovornim za njih.
- Sve zajednice propadaju po istom receptu
- Propadanje počinje kad nestane osjećaja zajedničkog vlasništva
- Propadanje se ubrzava kad se aktivni ljudi iscrpe
- Propadanje postaje neizbježno kad se izgubi povjerenje
- Najveći problem nije u onima koji ruše, nego u onima koji šute
- A zašto se uopće boriti za lokalnu zajednicu?
- Zajednice ne propadaju same, propadamo mi kad prestanemo biti zajednica
Nekad žive sredine danas jedva sastavljaju minimalan broj ljudi za bilo kakvu aktivnost. Čak i mjesta koja nisu mala, općinska središta, gradske četvrti, pa i cijele mikroregije, pokazuju iste znakove: sve manje inicijative, sve manje povjerenja, sve manje zajedništva. Propadanje lokalnih zajednica nije nešto što će se dogoditi sutra. Ono se događa sada, pred našim očima.
U mnogim, osobito ruralnim sredinama, ne zato što su ruralne, nego zato što su malobrojne, proces odumiranja je odavno započeo i jasno se vidi na svakom koraku. Škole se ne spajaju, nego se zatvaraju. Pošte se gase. Trgovine rade skraćeno ili nestaju. Pekare, kafići, obrtničke i uslužne radnje zatvaraju vrata jer više nema dovoljno ljudi da bi opstale. Autobusne linije se ukidaju, ambulante rade povremeno, a kulturni i sportski sadržaji nestaju jedan po jedan. Život se povlači, tiho i postojano. Stanovništvo još nije umrlo, jer ne može umrijeti preko noći, ali zajednice umiru. I to je činjenica koju više nitko ne može ignorirati.
Sve zajednice propadaju po istom receptu
Propadanje lokalnih zajednica nikada ne počinje velikim lomom. Nekada pojedine zajednice počnu propadati zbog rata, velikih kriza, pa čak i uslijed političkih odluka. Ali ti uzroci u većini slučajeva nisu glavni razlozi propadanja. Zajednice češće počnu propadati tiho, u trenutku kada ljudi prestanu vjerovati da se išta može promijeniti. Kada se povuku u sebe, u svoje male privatne svjetove. Počinju propadati kada se zajednički prostor mještana pretvori u ničiju zemlju, a odgovornost prema zajednici postane tuđa briga.
Danas gotovo svaka mala sredina ima isti problem: previše je onih koji samo promatraju, a premalo onih koji su spremni uključiti se kako bi postali nositelji društvenih aktivnosti.
Propadanje počinje kad nestane osjećaja zajedničkog vlasništva
U malim sredinama sve počinje jednim neprimjetnim pomakom: ljudi prestanu osjećati da je išta “njihovo”. Kad škola više nije “naša škola”, nego “škola koja se zatvara”. Kad dom kulture više nije “naš dom”, nego “zgrada koju nitko ne koristi”. Kad igralište više nije “naše igralište”, nego “tamo neka livada koja zarasta”.
A ono što nije tvoje do toga ti nije ni stalo pa se na to i ne obazireš.
Zajednica počinje propadati onog trenutka kad ljudi izgube osjećaj da imaju pravo i obavezu nešto mijenjati. Kad se povuku u svoje dvorište, svoje kuće, svoje dnevne boravke.
Zato se u mnogim mjestima događa paradoks: svi se žale da “ništa ne valja”, ali nitko ne osjeća da ima pravo ili obavezu nešto promijeniti. Zajednica postaje prostor u kojem se živi, ali ne i prostor kojem se pripada.
Propadanje se ubrzava kad se aktivni ljudi iscrpe
Svaka zajednica ima svog čovjeka koji vuče za sve. Ponegdje su dvojica, trojica ili njih pet ili šest i oni vuku za cijelu zajednicu. To su oni koji organiziraju manifestacije, vode udruge, brinu se o igralištu i održavaju ga, pišu projekte, mole općinu za podršku, obilaze donatore, drže sve na životu. I uvijek su to isti ljudi.
Oni su ti koji nikad ne kažu “ne može”. Oni su na dispoziciji i kad pada kiša i kad je praznik i kad nitko drugi neće. Jer oni znaju da, ako oni ne odrade što treba, neće nitko drugi.
Ali i ti ljudi imaju svoje granice. Ne zato što ne bi htjeli, nego zato što nisu od čelika. Kad ti ljudi izgore, zajednica ostaje bez motora. A motor se ne može zamijeniti preko noći. Jer nove generacije nisu odgajane da preuzmu. One su odgajane da promatraju.
Umor aktivista dolazi iz spoznaje da oni moraju sve i to svaki put. Često se uvjere kako se njihov trud ne cijeni. Prekipi im kada se njihova inicijativa ismijava, a njihov uspjeh relativizira. Umori ih svaka reakcija na njihovu dobru ideju koja se komentira rečenicom: “Ma pusti ih, nema ništa od toga.”
Propadanje postaje neizbježno kad se izgubi povjerenje
U malim sredinama povjerenje je ono što se najviše cijeni. Ako povjerenja ima sve je moguće. Ako ga nema praktično sve pada u vodu.
Danas se povjerenje raspada na tri načina. Prvo, politika je na sebe preuzela preveliku ulogu i sve što se radi gleda se kroz stranačke naočale. Drugo, svaka inicijativa pojedinca doživljava se kao njegov osobni interes. I treće, digitalni svijet je postao neizbježan, ljudi više vjeruju anonimnim komentarima na Facebooku nego susjedu kojeg poznaju 30 godina.
Kad povjerenje među ljudima nestane, zajednica se pretvara u skup izoliranih pojedinaca koji žive jedni pored drugih, ali ne jedni s drugima.
Najveći problem nije u onima koji ruše, nego u onima koji šute
U svakoj sredini postoji mala skupina ljudi koja sve kritizira, sve koči, sve relativizira. Ali oni nisu najveći problem. Njih se ne može eliminirati, oni u svakoj zajednici postoje.
Najveći problem je tiha većina, to su svi oni drugi koji se ponašaju kao da ih se ništa ne tiče.
Oni uglavnom vide da nešto nije u redu, ali ne reagiraju. To su ljudi koji znaju da bi trebali pomoći, ali čekaju da netko drugi uradi ono što bi trebali oni. To su ljudi koji prepoznaju loše stanje, ali se uvijek prave kao da nije do njih. Njihova deviza je ona: “Ne bi se štel mešat.” Stanje, po njima, jest loše, ali oni ne žele “talasati”.
Ta tiha većina je najopasnija većina, jer svojim nečinjenjem daje snagu manjini koja koči.
A zašto se uopće boriti za lokalnu zajednicu?
Zato što je to jedino mjesto gdje se život stvarno događa. Nije važno što piše u Bruxellesu, Zagrebu ili Sarajevu. Važno je što se događa u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvojoj župi, u tvojoj dvorani, u tvojoj udruzi.
Lokalna zajednica je jedino mjesto gdje čovjek može vidjeti rezultat svog truda. U svojoj zajednici promjena se može dogoditi odmah. Ona je jedino mjesto gdje se ljudi mogu ponovno naučiti biti ljudi.
Zajednice ne propadaju same, propadamo mi kad prestanemo biti zajednica
Propadanje nije sudbina. Propadanje je izbor. Isto kao što je i obnova izbor. Zajednica se može vratiti, oživjeti, podići, ali samo ako se probudi onaj tihi, pristojni, većinski dio ljudi koji je godinama šutio. Ako shvate da je dovoljno da se pet novih ljudi dodatno aktivira, pa da se sve promijeni.
Jer zajednica nikada ne treba stotinu heroja. Nikad ih nije ni trebala. Treba samo nekoliko, ali svaki od njih mora znati da nije sam.
PeD | DOMOVINA
