Evo jedne priče iz tzv. boljih dana Jugoslavije. Obiteljska priča koja je u isto vrijeme univerzalna, ali i jedinstvena. Kroz priču će se pokušati odgovoriti kako se živjelo u bivšoj nam državi. Znamo za priče o blagostanju, punom zaposlenju, jeftinim stanovima, izgrađenim tvornicama i infrastrukturi. Znamo priču o sigurnosti i socijalnoj pravednosti, besplatnom školstvu i zdravstvu, ali postoje i one druge priče. Priče koje se tek danas mogu opušteno ispričati. Nje ovo priča o stradanjima i režimskim represalijama, nego je jedna uobičajena priča o obitelji koja je 1945. godine ostala bez svega.
Vratit ću se nekoliko desetljeća unatrag. U vrijeme kada je crno-bijeli televizor bio vrhunac kućne tehnologije. Slika na ekranu nije bila u boji. Bile su samo nijanse sive, crne i bijele, a nama se činilo da gledamo čudo. Svaka scena bila je poput fotografije koja se pokreće. Današnjoj djeci teško je to zamisliti. Oni misle da su televizori u boji postojali oduvijek, da su uvijek imali daljinske upravljače i da se nogometna Liga prvaka oduvijek gledala na Arena kanalima.
Ali ovo nije priča o televizorima. Ovo je priča o vremenima. Sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, prijelomne godine kada je jugoslavenski režim postao podnošljiv za život. Ljudi koji pamte Jugoslaviju nakon tog doba često o njoj govore s nostalgijom, sjećajući se sigurnosti, posla i socijalne jednakosti. Kao da Jugoslavija prije toga nije ni postojala. No naši očevi i djedovi dobro pamte i ona teža vremena, a upravo ona su oblikovala životne uvjete njihove djece i unučadi.
Što znači biti siromašan
Često se pitam: jesmo li mi u Jugoslaviji bili siromašni? Je li moj otac bio siromašan? Jesam li odrastao u siromašnoj obitelji? Odgovor nije jednostavan. Jer što uopće znači siromaštvo? Je li to prazna lisnica, ili je to osjećaj da nemaš budućnost? A što znači ne biti siromašan? Je li to obilje hrane, ili je to sigurnost da ćeš sutra imati ono osnovno?
Moj otac je krajem šezdesetih odlučio otići u Njemačku. Bio je to put u nepoznato, ali i jedini izlaz iz siromaštva koje je pritiskalo. Odlazak u tuđinu značio je rastanak s domom, s poljem, s obitelji, ali i priliku da se zaradi nešto što kod kuće nije bilo moguće. Njemačka je tada bila obećana zemlja za mnoge naše ljude. Tvornice, građevine, radna mjesta, sve ono što je kod nas nedostajalo.
Četiri godine mukotrpnog rada, znoja i odricanja bile su dovoljne da otac kupi plac, nešto zemlje i sagradi kuću. Njegove ruke, već navikle na težak rad, sada su nosile teret tuđih poslova, ali u njima je bila snaga i odlučnost. Svaki dinar koji je zaradio bio je kap u rijeci koja je trebala donijeti sigurnost obitelji.
Napustio je Njemačku i vratio se poljoprivredi. Do kraja života obrađivao je zemlju, znojem i trudom osiguravao kruh i školovao nas četvero djece. Njegove ruke bile su ispucale, ali u njima je bila snaga koja nas je hranila. Nosio je epitet čovjeka koji je znao što znači odricanje.
Naša kuća, podignuta očevom ušteđevinom iz Njemačke, bila je naš dom pun topline u kojem smo svi othranjeni. Mi djeca, nismo osjećali puninu truda naših roditelja i njihovu ustrajnost i težnju da mi kao mali ne osjetimo breme teškog života.
Otac je znao da život u Jugoslaviji nije lagan, ali je vjerovao da radom može postići egzistencijalnu sigurnost obitelji. Njegova odluka da se vrati iz Njemačke bila je odluka srca. Nije želio da mu djeca odrastaju u tuđini, nego na zemlji koja je bila njegova, na zemlji koja je hranila generacije prije njega.
I sada se vraćam na pitanje jesmo li bili siromašni? Misao me vodi u sedamdesete, u vrijeme koje mogu jasno prizvati iz vlastitog pamćenja. Nismo bili bogati, ali nismo bili ni bijeda. Život na selu imao je svoje zakonitosti, onaj tko je imao zemlju i volju da je obrađuje, mogao je osigurati osnovne potrebe.
Hrane, zdrave hrane, je bilo u izobilju. Svinje, goveda, kokoši, patke… Nije se oskudijevalo u mesu, masti, jajima, mlijeku. Bilo je voća i povrća, jer se na selu moglo proizvesti svega.
Represivne mjere su popustile, a među ljudima se osjetio dašak slobode. Pravila su bila jasna: ne pričaj loše o Titu i partiji, ne pjevaj „Vilu Velebita“. Ako ćutiš i radiš, nitko te neće dirati. Ljudi su se naučili živjeti s tim granicama, a unutar njih pronalazili su prostor za miran život.
Međutim, sve se svodilo na hranu. To su bile jedine blagodati koje sam kao dijete uživao. Žvakaće gume ili eurokrem mogao sam vidjeti samo u školskim poklon-paketićima za Novu godinu. Ako bi se u paketiću našla banana, razvlačio bih je sat vremena, grickao polako, kao da produžujem njezin život. Jer znao sam da sljedeću mogu očekivati tek iduće godine, kada opet dođu novogodišnji paketići.
Odjeća se rijetko kupovala. Obično bi mlađa djeca nasljeđivala odjeću od starijih, sve dok se ne bi poderala do kraja.
Prvu nogometnu loptu dobio sam tek sa šesnaest godina. Donijela mi ju je tetka iz Njemačke. Pitala me što želim, a ja sam bez dvoumljenja rekao: loptu, „fudbu“, kako smo je zvali. Bila je to prava kožna lopta, kakvu je imao samo seoski nogometni klub. Vrijednost tog dara bila je neizmjerna. Nisam ni vjerovao da će obećanje biti ispunjeno. Ali kad sam je primio u ruke, osjećao sam se kao da držim cijeli svijet.
Jedan dinar
Jednog dana promatrao sam oca kako za stolom prebire novac. Uzeo je svoj kožni novčanik iz njega izvadio novac. Slagao je novčanice na hrpicu i nešto je računao. Nisam znao što radi pa sam ga iz znatiželje pitao zašto u kući broji novac, jer novac se broji u trgovini kada se nešto kupuje, zaključio sam u nedostatku znanja i iskustva. Otac mi je odgovorio kako treba pripremiti nešto više od 320 dinara da plati porez. Znatiželja me natjerala da ga pitam više o tom porezu. Objasnio mi je detaljnije, jer je primijetio da sam bio posebno zainteresiran. Svatko tko ima zemlju mora platiti porez na zemlju i to 4 rate godišnje. Ovo sada što pripremam je treća rata, objasnio je otac. Nisam prethodno znao da se plaća porez i nisam tada sve oko poreza ni razumio, ali sam primijetio kod oca nervozu i ozbiljnost. Nisam primijetio strah, ali sam zaključio da je otac dao sve od sebe da prikupi taj novac kao jednu obavezu koja se mora ispuniti bez odlaganja. Nisam bio upućen u kućne financije i nisam znao koliko otac ima novca. Ali sam razumio da novac ima vrijednost i posebnu ulogu za jednu obitelj.
Otac je držao novčanik u ormaru koji se nalazio u velikoj prostoriji koja je činila spoj dnevnog boravka, trpezarije i kuhinje. Gornji, lijevi, dio kuhinjskog kredenca, sveto mjesto za koje smo znali svi, ali se nitko nije usuđivao otvarati ga i provjeravati očev novčanik. Čak ni majka ako otac nije dao dopuštenje.
Nekoliko dana kasnije poželio sam kupiti keks u trgovini. Onaj „mjeriti keks“, suhi biskvit koji se mjerio na fišeke. Za jedan dinar dobilo bi se pola fišeka. Potražio sam oca da zatražim jedan dinar kako bi mogao kupiti sebi taj keks, koji realno nije bio čemu, ali nama djeci bio je predmet želja. Oca sam zatekao na dvorištu, nešto je radio vidno preokupiran poslom i nije obraćao pažnju na mene kada sam mu se javio. Na moj upit samo mi je rekao: „Idi u kuću, znaš gdje stoji novčanik. Uzmi sebi dinar.“
Srce mi je poskočilo. Nisam u tom trenutku bio sretan samo zbog keksa, nego zbog toga što mi je otac dao povjerenje da dotaknem njegov novčanik, sam, bez nadzora. Bio je to trenutak posebne časti.
Ušao sam u kuću, sjeo za stol i otvorio novčanik. Očekivao sam da ću vidjeti barem nekoliko novčanica. Ali unutra nije bilo ničega. Ni jedne papirnate novčanice. Bio sam zatečen. Shvatio sam da je sve otišlo na porez.
Polako sam otvorio pretinac s kovanicama. Tamo su bila četiri dinara. Samo četiri. To je bio sav novac koji je kuća imala, sav kapital na kojem se vrtjelo naše domaćinstvo. Uzeo sam jedan dinar, onaj koji mi je otac obećao, ali sam zastao. Prevrtao sam ga u ruci, gledao ga kao da će mi sam reći što da učinim.
I tada sam osjetio težinu tog trenutka. Jedan dinar bio je četvrtina kućnog proračuna. Četvrtina svega što smo imali. Odjednom mi se činilo nepravedno da ga potrošim na sebe, na keks koji sam želio. Polako sam ga vratio u novčanik.
Nisam znao jesam li tada bio svjestan svoje snage i odgovornosti, ali nešto je u meni progovorilo. Naučio sam da postoje želje koje se ne ispune, i da to nije kraj svijeta. Bio sam naviknut na neispunjene želje. Jedna više ili manje nije mijenjala moj život.
Na kraju trebam reći da sam do svog keksa ipak došao. Navečer, kada je obitelj bila na okupu, majka me upitala jesam li uzeo onaj dinar koji mi je otac odobrio. Pretpostavljam da je otac nju zadužio da provjeri, da se uvjeri jesam li poslušao njegovu riječ.
Rekao sam majci da nisam. Objasnio sam da u novčaniku ima samo četiri dinara i da nisam imao snage uzeti svoj dio. U takvoj besparici, pomislio sam, bilo bi luksuzno i sebično da potrošim četvrtinu kućnog proračuna na keks.
Majka se nasmijala. Bio je to osmijeh koji je nosio ponos, ali i olakšanje. Valjda je osjetila da moj karakter raste, da se u meni oblikuje osjećaj odgovornosti. Rekla mi je kako je otac kazao da slobodno uzmem taj dinar, bez obzira na gotovo prazan novčanik. Jer to neće biti jedini novac u kući. Tog dana otac je uspio nekomu iz sela prodati jedno prase, i sutra će dobiti novac. Kuća neće ostati na ta četiri dinara.
O kako sam sutradan s apetitom grickao taj keks na putu do škole! Kupio sam ga u mjesnoj trgovini, držao ga u ruci kao dragocjenost, i grizao polako, s užitkom. Svaki zalogaj bio je sladak, ne samo zbog okusa, nego zbog osjećaja da sam ga zaslužio. Nisam se uopće osjećao siromašno. Siromašni su bili oni koji si nisu mogli priuštiti ni taj keks. Na sreću, takvih nije bilo mnogo.
Danas, kad se sjetim tih trenutaka, shvaćam da sreća nije materijalno bogatstvo. Sreća nije lisnica puna novca. Sreća je bogata i ispunjena duša, koja vrijedi više od dinara. A malo je dovoljno da se duša ispuni zadovoljstvom i srećom. Samo treba znati prepoznati to malo, a vjerujte, nije teško.
Perica DUJMENOVIĆ
