Razgovarao: Josip Mijić
Ana Mijić je studirala sociologiju i političke znanosti na Sveučilištu u Tübingenu, sa fokusom na međunarodne odnose, mir i sukob. Akademsku karijeru započela je na Institutu za Mirovnu Pedagogiju u Tübingenu, gdje je između ostalog radila na mirovnim procesima u Šri Lanki i Makedoniji. Tijekom doktorskih studija na Bečkom Sveučilištu boravila je na Međunarodnom istraživačkom centru za kulturne studije (IFK), te na Trinity Collegeu u Dublinu. Nakon povratka u Austriju, radila je kao istraživačica i predavačica na Bečkom Sveučilištu, te kao gostujuća profesorica na Programu studija nacionalizma na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU). Za svoju doktorsku disertaciju o transformacijama identiteta nakon rata u Bosni i Hercegovini dobila je Nagradu Bečkog Sveučilišta kao i Nagradu za disertaciju Austrijskog sociološkog društva. Njezina novija istraživanja o migracijama, identitetu, sociologiji znanja i kvalitativnoj metodologiji osvojila su brojne javne natječaje i objavljena su u vodećim međunarodnim znanstvenim časopisima. Od 2025. godine redovita je profesorica kvalitativnih društvenih istraživanja na Institutu za sociologiju Sveučilišta u Beču. U razgovoru za Fenix-magazin je između ostalog govorila o migracijama, ali i razlici u odnosima između tri nacije podrijetlom iz BiH u Beču i Chicagu.
Uz dozvolu autora prenosimo cjeloviti intervju objavljen na portalu Fenix Magazin.
Bavite se migracijama stanovništva, objasnite nam taj pojam.
Pojam migracije odnosi se na trajno ili dugoročno preseljenje središta života preko političkih granica, bilo unutar jedne zemlje ili međunarodno. Migracija može biti voljna – primjerice iz ekonomskih, obiteljskih ili obrazovnih razloga – ili prisilna, uslijed rata, političkog progona ili drugih egzistencijalnih prijetnji. Međutim, migracija nije samo promjena lokacije, već složen društveni proces koji mijenja životne putanje, društvene odnose, ekonomske perspektive i pripadnost. Ona ne utječe samo na društva u koja ljudi dolaze, nego i na društva iz kojih odlaze. Na obje strane dolazi do demografskih, ekonomskih i obiteljskih promjena te do razvoja novih društvenih dinamika. Istraživanja migracija stoga se ne bave samo pitanjem zašto ljudi migriraju, već i time kako migracija dugoročno transformira društva te kako se u tim složenim procesima preispituju i stabiliziraju pitanja pripadnosti, sudjelovanja i integracije.
Na kojem projektu radite sada?
Trenutno vodim projekt “IRI. S – Identitet poslije Rata i Izbjeglištva: generacija 1.5”, koji financira Austrijski znanstveni fond (FWF). Cilj je istražiti kako su rana iskustva rata i prisilnih migracija oblikovala živote ljudi koji su u djetinjstvu ili adolescenciji zbog rata u Bosni i Hercegovini došli u Beč i Chicago (tzv. „generacija 1.5“). Fokus je na procesima izgradnje pripadnosti, identiteta i kontinuiteta unatoč turbulentnim iskustvima u razdoblju odrastanja. Projekt uspoređuje dva vrlo različita migracijska konteksta – Beč i Chicago – kako bi analizirao na koji način njihovi društveni, politički i kulturni uvjeti utječu na procese oblikovanja i stabilizacije identiteta nakon rata i raseljenja.
U timu radim zajedno sa Slađanom Adamović i Jelenom Jokić-Bornstein. U svojoj disertaciji Slađana istražuje koju ulogu u izgradnji identiteta i pripadnosti „generacije 1.5“ ima sjećanje – oblikovano u dijalogu između vlastitog sjećanja i sjećanja prenesenog kroz priče, fotografije, ali i kroz šutnju – na razini pojedinca, obitelji i grada. Jelenina se disertacija fokusira na umjetnike iz ove generacije i istražuje u kojoj se mjeri rana iskustva rata, prisilne migracije i života u poziciji manjine izražavaju i transformiraju u umjetničkoj praksi, te kako im se u različitim društvenim kontekstima daje smisao. Cilj je pokazati kako umjetnost oblikovana iskustvima rata i migracije razvija vlastite načine tumačenja društvene stvarnosti, te kako povezivanje umjetnosti i sociologije može donijeti dublje empirijske, teorijske i metodološke uvide.
“Crna kutija” o kojoj se rijetko govorilo
Koja je razlika između migranata u Beču (Austrija) i migranata u Chicagu? Svatko je donio dio svoga identiteta u novu sredinu, kako je to primljeno u Beču a kako u Chicagu?
U mom se istraživanju pokazalo da su ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su kao djeca ili adolescenti zbog rata došli u Beč i Chicago imali vrlo različita društvena iskustva – što se odražava na njihov identitet i životne putanje. U Beču je rat u Bosni i Hercegovini dio javnog diskursa i kolektivnog sjećanja. Razgovori o ratu, migraciji i podrijetlu češći su i vidljiviji. Osim toga, u Beču je već 1990-ih godina živjelo više od 200.000 ljudi jugoslavenskog podrijetla. Novopridošli su se često postupno uključivali u postojeće društvene mreže, što je olakšavalo uspostavljanje veza i osjećaja pripadnosti. Geografska blizina Bosne i Hercegovine omogućavala je i redovite posjete te održavanje bliskih obiteljskih kontakata.
U Chicagu je situacija bila drukčija. Mnogi izvan same zajednice često nisu znali ni gdje se Bosna i Hercegovina nalazi, a kamoli da je ondje bio rat. Zbog toga su rana iskustva rata i migracije za neke ostala svojevrsna „crna kutija“ o kojoj se rijetko otvoreno govorilo. Istodobno, u SAD-u nije postojala usporediva zajednica na koju su se mogli osloniti. Iako je Chicago globalno gledano izrazito raznolik grad, društvene se razlike ondje primarno oblikuju kroz kategoriju „rase“. Ljudi iz Bosne, koji su formalno smatrani „bijelima“, često su se nalazili u svojevrsnoj međupoziciji – „White but not quite“ – te su morali aktivno pronalaziti svoje mjesto u različitim društvenim prostorima. Uz to, velika geografska udaljenost od Bosne i Hercegovine znatno je otežavala povratne posjete i održavanje obiteljskih veza.
Razlikuju se i širi društveni uvjeti. Beč u pravilu nudi snažniju institucionalnu podršku, primjerice u pristupu obrazovanju, socijalnim uslugama i osobito zdravstvenom sustavu. U SAD-u su sustavi socijalne sigurnosti slabiji, a uspjeh još snažnije povezan s osobnim postignućem nego u Europi.
Ljudi i iskustva
S druge strane, Beč je, za razliku od Chicaga, 1990-ih godina bio znatno manje raznolik nego danas, te su se antimigrantski stavovi češće usmjeravali na velike useljeničke skupine, poput turske ili tada jugoslavenske.
Sve te razlike oblikuju načine na koje se ljudi nose s ovim iskustvima, kako razvijaju osjećaj pripadnosti i kako se ukorjenjuju u novom društvu – ne samo politički ili ekonomski, nego i emocionalno i društveno.
Rat je daleko iza nas ali „ratne rane“ još nisu zacijeljene. Kakvi su odnosi između tri nacije (iz BiH) u ova dva grada, ima li razlika?
U našem istraživanju još se nismo detaljno bavili ovim pitanjem, ali opća slika pokazuje da u Chicagu ljudi različitih etničkih pripadnosti žive znatno odvojenije nego u Beču. Što se tiče urbane geografije, za svaku od triju zajednica (bošnjačku, srpsku i hrvatsku) postoje dijelovi Chicaga u kojima je ta skupina koncentriranije nastanjena nego u ostatku grada. Nasuprot tomu, u Beču su stanovnici s prostora bivše Jugoslavije primjetno prisutni u svim gradskim okruzima, neovisno o etničkoj pripadnosti.
Naša radna hipoteza je da se ova veća „mješovitost“ u Beču, između ostalog, može objasniti južnoslavenskom infrastrukturom i društvenim mrežama koje su postojale još prije 1990-ih zbog mnogobrojnih radnika na privremenom radu. Iako su te veze ratom bile teško opterećene, nisu se posve raspale. Do danas olakšavaju međusobni kontakt i stvaranje društvenih veza preko etničkih granica. Čak i kad se ljudi razlikuju po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti, dijele mnoga zajednička iskustva, kulturne pozadine i, možda ponajviše, dojam da ih austrijsko društvo često doživljava kao jednako „strane“ ili jednako „domaće“.
Kako su se Hrvati snašli u toj priči?
Naša istraživanja pokazuju da je za sve skupine „generacije 1.5“ – bez obzira na etničku pozadinu – važno razviti novi osjećaj pripadnosti i identiteta koji obuhvaća i ono što su proživjeli u zemlji podrijetla i ono što su zatekli u novoj sredini. Za Hrvate koji su kao djeca ili adolescenti otišli u inozemstvo zbog rata to znači kreiranje vlastitih identitetskih putanja između iskustava, sjećanja, društvenih očekivanja te mogućnosti koje se otvaraju u novoj državi.
Druga istraživanja sugeriraju da su osobe hrvatskog podrijetla u nekim aspektima možda imale nešto lakši položaj – primjerice zbog katoličke vjerske pripadnosti – posebice u usporedbi s ljudima bošnjačkog podrijetla, koji su se suočavali s rastućom islamofobijom. Ilustrativan primjer je imenovanje Alme Zadić za austrijsku ministricu pravosuđa 2020. Premda se sama ne opisuje kao religiozna, suočila se s izraženim neprijateljskim stavovima, osobito na početku, jer joj se u javnosti pripisivala „islamska“ pozadina. Dakle, iskustva pojedinih skupina mogu se razlikovati, ali proces oblikovanja identiteta za sve je složen i višeslojan.
Kako se migranti prilagođavaju
Ima li šanse da migracije budu u budućnosti u drugom smjeru, a ne samo u smjeru zapada i razvijenih zemalja? Vidimo da je u zadnje vrijeme broj Hrvata koji se vraćaju veći od onih koji odlazena zapad.
Nemam trenutno konkretne brojke, ali u znanstvenim raspravama migracije se sve manje promatraju kao jednostrano kretanje iz zemalja podrijetla prema „Zapadu“ ili, globalno gledano, prema Sjeveru. Posljednjih godina istraživači naglašavaju transnacionalnu dimenziju: ljudi često žive „na relaciji“ između više mjesta, održavaju kontakte s krajem iz kojeg potječu, putuju zbog posla ili se privremeno vraćaju.
Bitna je i promjena perspektive. Tradicionalna istraživanja su migraciju najčešće razmatrala kroz prizmu „integracije“ u društvima u koja ljudi dolaze – dakle kako se migranti prilagođavaju i „trebaju se prilagoditi“. Integracija se pritom znala doživljavati kao isključivo „odgovornost migranata“, a ne kao uzajaman i strukturni proces. Danas mnoge studije ističu da je integracija dvosmjerna: i lokalna društva se moraju otvarati i mijenjati; migraciju valja razumjeti kao višedimenzionalno, transnacionalno iskustvo koje nadilazi jednokratnu „useljeničku“ priču.
Obzirom na današnja zbivanja u svijetu, migracija će biti sve više. Slažete se sa činjenicom da migracijske procese treba istraživati i dobro ih poznavati, da bi se znalo upravljati sa njima?
Migracija utječe i na ljude koji odlaze i na društva u koja dolaze i iz kojih odlaze. Dugoročno oblikuje identitet, ekonomske i društvene odnose, političko sudjelovanje i društvenu koheziju. Upravo zato ključno je znanstveno razumjeti migracijske procese – ne primarno radi „kontrole“, nego kako bismo bolje shvatili utjecaje na ljude i zajednice, prepoznali prilike i izazove te znali promišljeno djelovati.
Promatrati migraciju kao nešto što se može ili treba strogo kontrolirati ili izbjegavati zanemaruje njezinu složenost. Razlozi zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove su brojni, a takve se odluke rijetko donose olako. Izazovi koji iz toga proizlaze ne smiju se koristiti kao opravdanje za isključivanje ili odbacivanje ljudi – ta etička dimenzija osobito dolazi do izražaja kod onih koji su prisilno napustili svoje zemlje podrijetla.
Istraživanja pomažu pokazati koji strukturni uvjeti stvaraju osjećaj pripadnosti, gdje nastaju zapreke i kako se može omogućiti sudjelovanje u punom društvenom, kulturnom i političkom smislu. Na taj način migraciju možemo razumjeti kao dinamičan, višeslojan proces koji se tiče svih nas i koji treba oblikovati odgovorno, pravedno i etično.
Vaši roditelji su umirovljenici i dobar dio vremena provode u Bosanskoj Posavini ( Grebnice, Županija Posavska). Posjećujete li Posavinu i imate li uvida o problemima zbog kojih je ovo područje (osim područja Orašja i Odžaka) gotovo ostalo bez Hrvata?
Posjećujem Posavinu, da, nažalost prerijetko, jer mi svakodnevne obveze ostavljaju malo vremena. Kad sam tamo, posebice sa svoje dvije kćeri, vraćaju mi se brojne drage uspomene na ljeta iz djetinjstva. Ta osobna povezanost mi je vrlo snažna.
U sklopu istraživanja poslijeratnih transformacija ondje sam provodila i intervjue. Ipak, shvatila sam da mi kombiniranje vlastite obiteljske priče s analitičkim, znanstvenim pristupom ne odgovara, pa sam svjesno odustala od intenzivnijeg sociološkog istraživanja same regije.
Što se tiče iseljavanja Hrvata iz BiH, riječ je o važnom i slojevitom pitanju. Uz posljedice rata, veliku ulogu imaju gospodarska nesigurnost, politička nestabilnost i manjak perspektive za mlade. Mnogima hrvatsko državljanstvo dodatno olakšava pristup europskom tržištu rada, što strukturno potiče odlazak. Sve je to snažno izmijenilo regije poput Posavine.
Fenix-magazin/MD/Josip Mijić
