Sjedinjene Američke Države izvele su spektakularnu vojnu operaciju u glavnom gradu Venezuele, Caracasu, tijekom koje je uhićen predsjednik Nicolás Maduro zajedno sa suprugom Ciliom Flores. Oboje su, prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, prebačeni na američko tlo gdje će se suočiti s optužnicama za narko-terorizam i krijumčarenje droga.
Uzroci intervencije
Washington već godinama optužuje Madurov režim za vođenje brutalnog kartela koji je preplavio SAD drogom i destabilizirao regiju. Uz to, Maduro je u očima američke administracije izgubio demokratski legitimitet, gušeći opoziciju i manipulirajući izborima. Sankcije, diplomatski pritisci i optužnice nisu donijeli promjenu, pa je Trumpova administracija odlučila posegnuti za vojnom silom.
SAD i Venezuela naravno ne misle isto
Predsjednik Trump opisao je operaciju kao „jednu od najspektakularnijih i najučinkovitijih demonstracija američke vojne moći u povijesti“. Naglasio je da je cilj bio „izvesti odmetnutog diktatora pred lice pravde“ i da će SAD privremeno upravljati Venezuelom dok se ne osigura „demokratska tranzicija“. Posebno je istaknuo Monroeovu doktrinu kao temelj američke politike u zapadnoj hemisferi.
Caracas je operaciju proglasio „nezakonitom agresijom“ i „imperijalističkim napadom“ na suverenitet zemlje. Madurovi saveznici tvrde da je riječ o politički motiviranim optužbama i da je predsjednik legalno izabran. Venezuelanska vlada poziva Rusiju, Kinu i UN da osude američku akciju i zahtijevaju hitno puštanje uhićenih.
Reakcije su slične i pretežito suzdržane
Rusija je osudila intervenciju, nazvavši je „flagrantnim kršenjem međunarodnog prava“ i upozorila da će „posljedice destabilizirati cijelu regiju“. U sličnom tonu se oglasio i službeni Peking koji je pozvao na „poštivanje suvereniteta Venezuele“ te je naglašeno da „upotreba sile bez mandata UN-a nije prihvatljiva“.
Europska unija izrazila je zabrinutost zbog unilateralne akcije, iako je podsjetila na nedostatak demokratskog legitimiteta Madurovog režima. EU je očekivano ambivalentna: formalno izražava zabrinutost i osudu kršenje međunarodnog prava, ali zbog strateškog partnerstva u okviru NATO-a izbjegava uputiti otvorenu i oštru kritiku prema Sjedinjenim Državama. Sličan stav ima i London koji se uskladio s Washingtonom, podržavajući „demokratsku tranziciju“, ali bez eksplicitnog odobravanja vojne okupacije.
Zemlje Latinske Amerika su podijeljene oko ove američke intervencije: neke vlade pozdravljaju kraj Madurovog režima, dok druge upozoravaju na povratak „imperijalizmu“.
Dvostruki aršini i kriza međunarodnog prava
Ova intervencija otvara pitanje dvostrukih standarda. Kada je Rusija napala Ukrajinu, međunarodna zajednica gotovo jednoglasno osudila agresiju. No, kada SAD bez mandata UN-a intervenira u Venezueli, reakcije su suzdržane. Razlog je jasan: američki utjecaj u svijetu i moć veta u Vijeću sigurnosti paraliziraju UN.
Kina sada može reći: „Ako SAD može intervenirati u Venezueli, zašto mi ne bismo u Tajvanu?“ Time se otvara opasan presedan koji potkopava temelje međunarodnog prava.
Uloga UN-a i novi svjetski poredak
UN bi trebao zakazati hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti i pripremiti rezoluciju kojom se osuđuje agresija. No, zbog američkog veta to se neće dogoditi. Generalna skupština može donijeti političku osudu, ali ona nema obvezujuću snagu. Time se pokazuje praktična nemoć UN-a u slučajevima kada velike sile djeluju izvan pravila.
Američka intervencija u Venezueli nije samo lokalna kriza, ona je simptom ozbiljnog narušavanja svjetskog poretka. Kada velike sile mogu raditi što žele, međunarodno pravo postaje mrtvo slovo na papiru. UN, kao globalna organizacija, pokazuje se bespomoćnom.
Ako se ovakav obrazac nastavi, Rusija u Ukrajini, SAD u Venezueli, sutra možda Kina u Tajvanu, svijet ulazi u eru u kojoj pravila više ne vrijede, a moć je jedini zakon. To je najopasnija poruka koju ova operacija šalje: da međunarodni poredak kakav poznajemo možda više ne postoji.
DOMOVINA
